U srijedu je na jedan dan zamrla Wikipedia, preciznije rečeno njena inačica na engelskom jeziku.

Osnivač internetske enciklopedije Jimmy Wales odlučio je zamračiti ono što je stvorio prije 11 godina u znak prosvjeda zbog zakona o kojima se raspravlja u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država, a koje on, ali i čelnici mnogih drugih utjecajnih internetskih kompanija smatraju ničim drugim nego onemogućavanjem slobode izražavanja na internetu.

Riječ je o zakonima zvanim SOPA i PIPA, zakonima koji bi trebali zaustaviti online piratstvo i zaštititi intelektualno vlasništvo. Protiv tih zakona ustala je moćna internetska koalicija u kojoj su uz Wikipediju i Google, Facebook, Twitter, Yahoo, ali i Human Rights Watch i Reporteri bez granica.

S druge strane su moćni ništa manje moćni Motion Picture Association of America i Recording Industriy Association of America. Dakle, sudar titana.

Zagovornici predloženih zakona smatraju da će time onemogućiti strane piratske internetske stranice. Predložene mjere uključuju i mogućnost za američku vladu ili vlasnike spornog materijala da zatraže sudski nalog za ukidanje takvih stranica, a američki provideri, oglasne mreže i tražilice morale bi prekinuti suradnju sa internetskim stranicama na kojima su se pojavili piratski sadržaji.

Protivnici tvrde da je riječ o toliko sveobuhvatnom zakonu koji ne bi regulirao samo pitanje piratstva na internetu nego bi praktično omogućio cenzuru, a internet mora ostati slobodan medij.

Ta “sveobuhvatnost” je nadgradnja, osnova je ipak nešto jednostavnija što ne znači da je rješenje nadohvat ruke.

Filmskoj i glazbenoj industriji, ali i nakladnicima i medijima prihodi su pojavom interneta smanjeni. Svi se sadržaji jednostavno šire internetom, ljudi besplatno čitaju, netko jednostavno prenosi tekstove, ljudi “prže” što im treba, pjesmu, cijeli album, film, seriju. Eh, sad, dolazimo do pitanja o ljudskoj naravi.

Ponekad valja, kolikogod to pretenciozno može biti, krenuti od sebe.

Natpisnik ovih redaka podržava protivnike uvođenje zakona koji, iako se o njima raspravlja u američkom Kongresu, mogu imati globalni efekt.

Naprosto, želio bi da mu pregršt sadržaja bude besplatno, da može besplatno čitati gotovo sve što mu se prohtje, ako ništa drugo. Natpisnik ovih redaka podržava zagovornike ovih zakona jer je počesto vidio vlastite tekstove kako se od slova do slova prenesu na nekom portalu s kojim on nema nikakve veze, a samim tim ni lipe koristi. Kad već nehotice puni tuđi sadržaj, ne bi bilo zgorega ponešto inkasirati od toga. I da se ne zavaramo, ta je pozicija licemjerna. Ono što nije moje htio bih uživati besplatno, ono što je moje htio bih naplatiti.

No, valja se s osobne razine vratiti na mnogo širu, američku.

Američki su zakonodavci u nezgodnoj poziciji. Protivnici se pozivaju na slobodu govora i zabranu cenzure, a tu smo već na polju genijalnog i dalekovidnog pravnog dokumenta zvanog ustav Sjedinjenih Američkih Država. Zagovornici se mogu pozvati, i tu smo ponovno na polju istog genijalnog i dalekovidnog pravnog akta, na odredbu koja Kongresu daje u zadatak da promiče napredak znanosti i umjetnosti osiguravanjem ograničenog vremena umjetnicima i izumiteljima koje njima jamči ekskluzivna prava za njihova djela i otkrića.

I sad dolazimo do problema tog genijalnog i dalekovidnog pravnog dokumenta – napisan je u pretposljednjem desetljeću 18. stoljeća, a mi živimo u drugom desetljeću 21. stoljeća.

Sve je štimalo dok su postojale samo fizičke granice, problemi su nastali s tim vražjim virtualnim svijetom. I sad je problem taj što se taj neuhvatljivi virtualni svijet pokušava zauzdati mjerama prikladnim za fizički svijet.

Zapravo je riječ o klasičnoj metodi ekonomske blokade i sankcija.

Podsjetimo, usvoje li se predloženi zakoni američki provideri, oglasne mreže i tražilice morali bi prekinuti suradnju s internetskim stranicama na kojima se nudi i piratski sadržaj. Prevedno to znači da bi Google morao prestati pretraživati možda i desetke milijuna internetskih stranica zato što nude takav sadržaj, a ako Google ne pretražuje desetke milijuna stranica onda taj Google nikome ne treba.

Za onoga čije je intelektualno vlasništvo pokradeno to možda ne znači ništa, a žrtva ne bi bio onaj tko je pokrao nego Google.

Dakle, Google postaje manje potreban, a vlasnici intelektualnog prava ne moraju kao naknadu za svoje intelektualno vlasništvo dobiti ni lipe.

I sad se valja vratiti na vlastito licemjerje: to bi značilo da i dalje ne bih dobivao ni lipe za ono što bih htio naplatiti, ali bi sve teže uživao u onome što mi je danas besplatno.

Meni korist nikakva, a nema više ni gušta.

Vražja su stvar ta autorska prava i intelektualno vlasništvo. Odlično funkcioniraju na papiru, papir trpi sve, ali virtualno doba ne trpi papir.