Za razliku od »američkog sna«, koji je svoje ime dobio na početku Velike depresije iz ranih 1930-ih, »hrvatski san« bi se tijekom ovdašnje, sve dublje depresije uskoro mogao okončati mučnom javom i raspasti do bezimene neprepoznatljivosti. Pet dana uoči povijesnog referenduma o ulasku Hrvatske u Europsku uniju možda, bar marketinški, nije zgodno isticati bilo kakve sumorne vizije, ali što i kako s nemilim, krunskim činjenicama, o kojima je javnost jučer izvijestila Hrvatska narodna banka? 

    Jer – kako stoji u HNB-ovoj analizi stranih ulaganja u Hrvatsku – premda se očekivalo da će uoči pristupanja Europskoj uniji inozemna izravna, i to proizvodna ulaganja u Hrvatsku biti znatno povećana, najnoviji podaci pokazuju da su u 2010. i 2011. strani investitori osjetno smanjili sva svoja ovdašnja ulaganja. Iako bi u 2011. izravna ulaganja – kad se uskoro saberu i zadnji podaci – mogla premašiti ona u 2010. godini, najveći dio ih se ipak odnosi na otplatu dugova stranim bankama. Ako se isključe otplata dugova i tekuća neisplaćena dobit, koja pripada inozemnim vlasnicima, priljev novih ulaganja u domaće proizvodne kapacitete u 2011. procijenjena je na dosad najnižu razinu od samo 0,2 milijarde eura! 

    Istodobno je bruto-domaći proizvod u 2011. bio gotovo osam posto manji nego tijekom 2008., a vanjski dug čak tri posto veći od tog lanjskog BDP-a, pa ispada da što je Hrvatska bliže ulasku u Uniju, to se guši u sve dubljoj gospodarskoj depresiji i u sve zamršenijem dužničkom ropstvu. Jer, lani su joj dospjele rate inozemnog duga iznosila trećinu vrijednosti godišnjeg BDP-a, a slično bi moglo biti i ove godine, dok mjesečno po desetak tisuća osoba ostaje bez stalnog posla, a zaposlenost pada ispod praga od 45 posto radno sposobnog stanovništva (jednog od najnižih u Europi), kao i posljedični kreditni rejting zemlje koji je crtu iznad statusa otpada. 

    Ali, u završnici kampanje za referendum o ulasku u Uniju, s državne strane o tome nema ni riječi, nego se sve svodi na prodavanje magle o »hrvatskom snu«, prema kojem će Hrvatska sigurno ući u Uniju već 1. srpnja 2013. i otad procvjetati. 

    »Američki san« je povjesničar James Truslow Adams ovako opisao: »San je to o zemlji u kojoj bi život trebao biti bolji i bogatiji za svakoga, s mogućnostima prema njegovim sposobnostima. Nije to san o automobilima ili o velikim novcima, već san o društvenom poretku u kojem će svaki građanin moći postići ono najviše za što prirođeno ima dara, neovisno o slučajnim okolnostima rođenja ili socijalnog položaja.« No, i u američkoj stvarnosti mnogima je taj san značio samo materijalno blagostanje, posjedovanje automobila, kuće, solidne plaće i potrošačko obilje, pretvarajući se u suludu utrku za bogatstvima u kojima je malo tko stizao uživati. I ne samo to: spomenuti je san u američkoj verziji bio utemeljen ne samo na tim socijalnim idealima, nego i na genocidu Indijanaca, na kolonijalnoj ekspanziji, na crnačkom ropstvu, na getoiziranju mnogih imigranata, na bezosjećajnom odnosu prema siromašnima i hendikepiranima, pa – osobito unazad 20 godina – na imperijalističkim zločinima radi osvajanja srednjoistočne nafte i nadzora nad glavnim naftovodnim i plinovodnim koridorima. 

    Hrvatski je san začet u najboljim i najmaštovitijim namjerama: biti dio razvijene Europe, uživati u blagodatima potrošačkog i informacijskog društva, biti pod najsigurnijom vojnom zaštitom i biti svoj na svome. Ali, eto, niti 20-ak godina od tog velebnog sna, na mučnoj se javi ukazuju prevladavajući prizori gospodarske depresije, prezaduženosti, enormnih socijalnih razlika, mafijašenja i kriminala na svim razinama, pa u konačnici i donedavno nepoznate masovne besposlice, siromaštva i obrazovne zaostalosti, uz vojnu pokornost Americi i financijsku predaju EU-bankama i strateškim kompanijama. 

    I, umjesto da se ovih dana predreferendumska kampanja s Vladine strane usmjeri na radikalnu promjenu društvenih kriterija i na uvjete pod kojima bi većina građana nakon eventualnog hrvatskog ulaska u Uniju mogla ubirati sanjane koristi (od vlasničkih i obrazovnih, do znanstvenih, proizvodnih i izvoznih), sve je svedeno na propagandistički kič u kojem jedna strana javnost zasipa bajkama o Uniji kao rajskoj dolini, a druga kontrira protubajkama o gubitku nečega, čega Hrvatska već odavno nema.