Bit će u tome neke historijske pravde ako Milošević postane predsjednik Hrvatske demokratske zajednice. Jer evo već dvadesetak godina slušamo kako bez Miloševića ne bi bilo ni HDZ-a ni svega što je ta stranka uspjela napraviti po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini. Miloševića je, tvrde svjedoci, prvi predsjednik HDZ-a cijenio više nego bilo kojeg državnika. Uz njega je počesto vezivao i svoju sudbinu, dijeleći zajedničke nade i strahovanja. 

    Među stenogramima sa sastanaka što ih je Tuđman sa svojim suradnicima održavao u Predsjedničkim dvorima, postoji i zapis gdje prvi predsjednik HDZ-a kaže: »I do sada, pa i sada još uvijek, bio je jedan scenarij obaranja naše vlasti u Hrvatskoj: Tuđman u Hrvatskoj, Milošević u Srbiji su glavni uzroci raspada Jugoslavije, pa prema tome, kada bi ih se otklonilo, stvorile bi se mogućnosti za obnovu Jugoslavije u ovom ili onom obliku…« Taj zapis je nastao 10. ožujka 1992. godine na sjednici Predsjedništva HDZ-a, na kojoj je Tuđmana mučila ne samo široka međunarodna zavjera s ciljem obnove Jugoslavije nego i unutarnji komplot sindikalista i deklasirane radničke klase protiv njegova epohalnog nauma da vladajuća familija podijeli nacionalno bogatstvo s još 199 obitelji. Franjo Gregurić na toj sjednici raportira imenjaku Tuđmanu kako postoje politički zahtjevi da se poduzeća u svježe dokinutom društvenom vlasništvu ne rasprodaju nego da se dionice podijele radnicima, a predsjednik na to ljutito i cinično odgovara: »Onda vratimo i socijalizam…« 

    Ispričavam se zbog ove digresije o vlasti i vlasništvu, pa se evo odmah vraćam Tuđmanovim odnosima s Miloševićem. U travnju 1999. hrvatski predsjednik pred izaslanstvima Ministarstva obrane i Glavnog stožera Hrvatske vojske govori: »Taj Haški sud je bio formiran protiv nas, a onda protiv Miloševića i drugih. O Kučanu koji je najviše pridonio raspadu Jugoslavije, ni spomena.« Je li u tim riječima bilo i Tuđmanove nade da bi se s Miloševićem mogao sastati i u Scheveningenu, ako sudbina ne udesi drugačije? Znamo, nažalost znamo, kakve su se više sile uplele i spriječile taj susret. 

    No, znamo i da se povijest ponavlja, i kao tragedija, i kao farsa, i kao groteska, i kao lakrdija… Znamo da se ona i sa svojim protagonistima i sa svojim statistima poigrava u raznoraznim žanrovima, pa nas ne čudi što je trenutno zabavlja ideja koja samo na prvi pogled djeluje bizarno – da na čelo Tuđmanove stranke zasjedne jedan, da prostite, Milošević. I da Hrvatska demokratska zajednica u povijesti ostane i formalno upamćena kao stranka Tuđmana i Miloševića. 

    Meni je, moram priznati, zabavno čitati Miloševićeve izjave iz kojih se vidi da Tuđmanovu stranku namjerava reformirati ne od glave nego od stražnjice. Najavljuje Milošević, naime, da će iz dvorane za sastanke u Središnjici HDZ-a, odmah čim postane predsjednik, ukloniti masivnu kožnu fotelju koja je do sada bila rezervirana za prvoga ili prvu među nejednakima. Obećava Milošević da će ukinuti kult ličnosti u HDZ-u i tako što će na zidovima stranačkih prostorija ostaviti samo Tuđmanovu sliku. 

    Nije li tek to zavođenje kulta ličnosti? – lupit će samo onaj tko ništa ne zna o odnosima Tuđmana i Miloševića. Samo onaj tko ne shvaća da je to oduvijek bio kult dvoličnosti.