Ravnateljica Instituta blaženo je kunjala u svojoj ergonomskoj stolici. Iscrpilo ju je sve ovo zadnjih dana. Bitka za hrvatski jezik u posljednjih dvadeset godina nikad nije bila toliko intenzivna. Ej, u tjedan dana su objavili dva otvorena pisma upućena onim komunj... Vladi Republike Hrvatske. Ej, dva!
Treperava svjetlost uporno je s prozora narušavala jednoobraznost mraka koji je dolazio iz uredskih zgrada na samom rubu užeg centra glavnog hrvatskog grada. Rani večernji sat i minus u termometru brzo su ispraznili ulice i ugasili žarulje. Samo je s tog jednog nepokorenog prozora u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i dalje treperila luč. Zapravo ekran, ili što bi u toj instituciji kazali, zaslon. Još preciznije – screen saver Windowsa 95, koji se uporno vrtio i prkosio potpunom mraku.
Ravnateljica Instituta blaženo je kunjala u svojoj ergonomskoj stolici. Iscrpilo ju je sve ovo zadnjih dana. Bitka za hrvatski jezik u posljednjih dvadeset godina nikad nije bila toliko intenzivna. Ej, u tjedan dana su objavili dva otvorena pisma upućena onim komunj… Vladi Republike Hrvatske. Ej, dva!
Mrzila je kad bi ju prenuli iz tog polusna. Još više je mrzila je kad bi se to dogodilo naglim otvaranjem vrata. A najviše kad bi to napravila njena još nova i nadobudna osobna asist… pomoćnica. Ali, upravo se to dogodilo. Klinka je stajala na vratima bez kapi krvi u licu i s noćnim izdanjem novina u rukama.
– Gospođo ravnateljice. Do-dogodilo se nešto strašno.
Ravnateljica je vratila naočale na vrh nosa, pogledala malu krvnički i otela joj novine iz ruku.
– Šta?! Mislim, što?!, viknula je.
Tajnica je otvorila stranice pet i šest i drhtavim prstom pokazala na treći odgovor u interviewu novog ministra. Ono što je pisalo razbudilo je ravnateljicu kao eksiranje duple kave 35 sekundi nakon zvona budilice. Riječi su joj se uvredljivo usijecale ravno u srce. Čitala je naglas, mičući usne s naglašenim gađenjem.
– “U pogledu nove organizacije ministarstva…”. U pogledu?! U pogledu?!, sad je već vikala toliko da se isključio screen saver. Hitnula je novine svom snagom u zid.
– Jesu li oni normalni?! Je li hoće da im opet napišem otvoreno pismo. Pa dobro koliko još hrvatske krvi mora pasti da počnemo govoriti našim jezikom. Reci mi mala, šta si se ušutila, đavla izil… vraga pojela?! Šta, ovaj, što nedostaje našim lijepim riječima “glede” i “u svezi”?!
Mala je ukočenim korakom otišla do bačenih novina i opet otvorila iste stranice.
– Gospođo ravnateljice, nije to sve. Rekli ste mi da vas upozorim na svaku nedosljednost, pa…
– Smeća, smeća jedna komunistička. Sram neka vas bude! Idem vam sad napisat’ treće otvoreno pismo, sluge srpske, vikala je prema Gornjem gradu, dok se tajnica u sebi molila da prometnici večeras nisu na raskršću pored Instituta.
– Malaaaa!, ravnateljica se okrenula, di su greške! Govori!!!
– Ovaj… rečenica je u duhu hrvatskog jezika trebala glasiti: Čeka nas složena obradba svih rezultata s terena, pa zatim veliko ulaganje u političku promidžbu…
– Da!, odsječno je odgovorila ravnateljica, popravila košulju i gotovo u vojničkom stavu prinjela slušalicu uhu.
Zazvonilo je samo dvaput. Njemu nikad ne treba duže da odgovori na poziv.
– E… Dobar dan, gospodine. Htjela bih s vama, uf… Silly me. Sorry, i got little carried away. What I want is…
– Neka, neka gospođo. Samo vi govorite svojim jezikom.
– Za boga miloga, pa Vi govorite hrvatski?!
– Ja govorim sve jezike, damo. Sve.
Ravnateljica je osjetila ugodne trnce kako joj se spuštaju niz kičmu. Ovaj, kralježnicu.
– O, gospodine Chuck, impresionirana sam. Mislim, zadivljena…
