Kad je u šesti razred išla moja kći, trebalo je za lektiru čitati Šenoine Povjestice. Došla je u dnevni boravak s otvorenom knjigom, raskuštrana i ljuta: Ja to uopće ne razumijem! Ništa zato, dušo, reci što ne razumiješ pa da vidimo… Ne razumijem ništa!

Za današnje čitatelje, a pogotovo za tako malu djecu, arhaični jezik Povjestica je stvarno težak, ali to je bilo u programu i šta možeš. Rekla sam dobro, idi i podvuci olovkom sve riječi koje ne razumiješ pa ćemo razgovarati.

Kad se vratila, prkosno mi je tutnula knjigu u krilo: Evo. Podvukla sam.

Bilo je podvučeno skoro sve, redak za retkom. Mi odrasli jedva smo se suspregnuli da ne prasnemo u smijeh.

Prevodila sam joj Povjestice do jedanaset navečer, kao da su na kineskom. A Šenoa je pisao u drugoj polovici 19. stoljeća, dakle ne baš ni tako davno, veliki jezikoslovac po kojemu njegovo doba čak zovemo Šenoinim dobom.

Epozode s mojim djetetom i Povjesticama uvijek se sjetim kao dobrog starog vica kad god se povedu rasprave o hrvatskom jeziku poput ove sada koju je nametnuo Institut za jezik. Jer, na žalost, te su rasprave uvijek plitke, ispaljuju se iz ideoloških rovova i uvijek imaš nepogrešivi dojam da nisu pokrenute zbog ljubavi i brige prema jeziku, nego zbog toga da se ogradi teren, da se označi protivnik i da se zapečati koji su dobri Hrvati, a koji su loši.

Zanimljivo kako se Institut za jezik, na primjer, nije nikad javio da dade nastavnicima inteligentne savjete tome kako će, s današnjom djecom, bolje čitati Šenou i druge naše stare pisce, a da ih automatski ne zamrze. Ali mudrijaši su skočili kao opareni da obrane riječ »šport«. Zašto?

Naravno ne stoga što je to tako bitno, niti zato što je ta riječ jezički sakrosantna, nego samo zato jer im ništa nije milije nego produciranje afektiranog hrvatstva.

Nemojmo se zezati, za njih je naprosto stvar u tome da Srbi kažu sport pa mi onda moramo na silu govoriti šport. Iako ta kvačica naprosto nije prihvaćena ma koliko da su je gurali, iako je nitko ne izgovara i premda nikoga majka nije učila da se tako kaže. Od riječi koje nisu prihvaćene i od riječi koje je pregazilo vrijeme inače se odustaje, ali ovi naši zapinju kao sivonje.

Oni ne podnose hrvatsku riječ hiljada jer tako kažu i tamo preko granice, ne podnose advokate, domaću zadaću i izvještaj, pa su nam eter, službenu komunikaciju i prijevode napunili uradcima, djelatnicima, pismohranama, sučeljima i brigadiricama tako da moramo plakati nad svojim vlastitim materinjim jezikom.

Netko pametan je jednom rekao da je naš jezik naša domovina, meni je baš ta definicija domovine najdraža. Ali ova zagrižena sekta naših uber-hrvatskih jezikoslovaca napravila je to da se ovaj narod u svojoj domovini osjeća kao stranac i na sudu, i kad sluša TV najave, i kad čita dječje zadaće, i kad mu administracija pošalje dopis. Ljudi više ne znaju što je ispravno, boje se da ne budu žigosani, govore izvještačeno i uniformirano, kao da tucaju kamen, a pišu još gore od toga.

Nije neobično što Hrvati danas slabo razumiju vlastitog klasika Augusta Ivana Napomuka Eduarda Šenou, tako je i u drugim jezicima, ali mi smo svakako jedinstveni po tome što više ne razumijemo – ni sami sebe.