Prekapam po starim novinama, tražeći intervju što ga je Jadranka Kosor, u svojstvu hrvatske premijerke, prije otprilike pola godine dala glavnom uredniku Večernjeg lista Goranu Ogurliću. U gomili kartušine, gdje bi i vrag nogu slomio, nalazim taj intervju za manje od minute, valjda u inat praktičnijim kolegama koji ne vjeruju da papirnata arhiva ima ikakvih prednosti pred Googleom i ostalim tražilicama. A oni neka hrabro guglaju i neka se jave ako ikada pronađu ovo što sam u hrpi starih novina nanjušio poput breka kad ga pustiš na tartufe.  

   

Elem, ponosan na snalaženje u vlastitom neredu, po stolu rasprostirem stranice Večernjaka od 16. srpnja 2011. I čitam kako Jadranka Kosor u uvodnom pasusu prepričava ljetošnju zgodu sa Straduna, kad je vlasnik nekog kafića odlučio sačuvati stolice na kojima su sjedili ona i Borut Pahor, te ih prodati na aukciji. S ove se povijesne distance vidi koliko je dubrovački ugostitelj bio vidovit: čak ako mu nitko nije dao ni pet lipa za stolice s anatomskim otiskom premijerskog dvojca, kao što najvjerojatnije i nije, barem ih je sačuvao da se po njima ne popiša razuzdana mladež iz Australije i s Novog Zelanda. 

    Ispričavam se zbog ove digresije, jer razlog zbog kojega sam tražio taj intervju ne leži u spremištu kafića na Stradunu, nego unutar okvira gdje je Jadranki Kosor postavljeno pitanje što bi nakon dvije godine svoga mandata uradila drugačije, samo kada bi joj se moglo. Njezin se odgovor, po običaju, pretvorio u nabrajanje silnih joj vladarskih uspjeha, koje je Ogurlić pokušao prekinuti potpitanjem: »Biste li opet uvodili krizni porez?« Tadašnja premijerka odgovara: »Bila je to nužnost. On je sada ukinut, a mi izlazimo iz krize. Dakle, isplatilo se. Kad smo ga donosili, prijetila je opasnost da se neće moći isplatiti mirovine. Uspjeli smo to nekako složiti da ipak oslobodimo plaćanja posebnog poreza oko 900 tisuća umirovljenika i oko 600 tisuća zaposlenih koji su imali plaće i mirovine do 3.000 kuna. Da danas odlučujem u istoj situaciji, možda bih nešto malo promijenila vezano za PDV.« Uslijedilo je logično potpitanje: »Ne biste dizali PDV?« I odgovor za pamćenje: »Digla bih ga još više.« 

    Što je gospođa Kosor digla – digla je. Danas može biti samo ljubomorna na Radimira Čačića i Slavka Linića koji će ostvariti njezin pusti sanak i dignuti PDV na 25 ili 26 posto. A meni ostaje da na hrpu papira stavim i friški Linićev intervju Globusu, iz kojega je jasno da novi ministar financija povećava PDV-a s istim pobudama iz kojih nam je Jadranka Kosor svojedobno uvela harač. Pa ako mi jednoga dana, vrag će znati zašto, padne na pamet da potražim dokaz da su i nastavljači Kosoričine plemenite borbe za socijalnu pravdu tvrdili kako će nam odrezati veći PDV samo zato da bi »premjestili porezni teret sa siromašnijih na bogatije«, neka se i tih desetak stranica Globusa nađe pri ruci. 

    Neka ih na toj gomili stare kartušine, gdje se krije i Linićeva izjava iz studenoga 2009. godine da je Jadrankin harač »nepravedan porez, politički porez«, koji je morao biti oboren na Ustavnom sudu, ali eto nije. Kao što neće biti oboren ni Slavkov PDV, jer već smo naučili da je to kratica za – porez na dosljednu vladavinu.