Svatko ima pravo zatražiti misno slavlje za spas nečije duše, a politiziranje ne bih komentirao. Tako je voditelj Tiskovnog ureda i glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije Zvonko Franc ovih dana komentirao zahtjev Centra Simona Wiesenthala da crkva izbaci svećenike »koji služe misu što potpuno ismijava kršćanske vrijednosti i vrijeđa sjećanje na njegove brojne žrtve«. 

    Ali crkva je, bogme, svećenika izbacila. Samo pogrešnog. Ne Vjekoslava Lasića, Stanislava Kosa i Vjenceslava Kujundžića, koji su u Zagrebu i Splitu proteklih dana održali mise za Antu Pavelića, nego don Ivana Grubišića, kojega su birači na proteklim izborima poslali u Sabor, jer ih je uvjerio da će ih ondje uvjerljivo zastupati. 

    Dakako da razumijemo kako crkveno pravo ima spreman odgovor zašto je don Grubišić izbačen, a nisu izbačeni Kujundžić, Kos i Lasić, čovjek koji nije poznat ni po čemu drugome doli po misama za vođu ustaša. No kakav god odgovor to pravo nudilo, taj odgovor služi nepravdi i velikoj sramoti. 

    Priznaju to čak i oni koji su kaznili don Ivana Grubišića. »Ideje, premda poželjne i nužne ovome društvu koje je, među ostalima i don Ivan Grubišić zastupao i na temelju kojih je postigao svoj izborni rezultat zajedno s ostalim sudionicima izbora, ne mogu biti opravdanjem njegovom aktivnom sudjelovanju u politici«, piše u priopćenju kojim je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić pokušao objasniti zašto kažnjava svojega svećenika. 

    Ali, zašto »poželjne i ovome društvu nužne ideje« ne bi mogle biti opravdanjem da netko, bilo tko, sudjeluje u politici? Zato što nisu istovjetne Barišićevima, ili zato što je svećenicima načelno zabranjeno sudjelovati u politici? 

    Samo, što je drugo misa za Hitlerova egzekutora nego – politika? Što je drugo protivljenje Haškome sudu, po kojemu je Barišić nadaleko poznat, nego – politika? Što je, ako baš hoćemo, potpora hrvatskome članstvu u EU, do kojega se crkva na kraju ipak dovinula, ako ne – politika? 

    Naprosto nema načina da crkva uvjerljivo objasni sramotu kažnjavanja don Ivana Grubišića s jedne, i nekažnjavanje poštovatelja ustaša, s druge strane. Nema načina da uvjerljivo objasni kažnjavanje svećenika zato što sudjeluje u politici, kada je crkva sama, na vlastito uporno inzistiranje, duboko u politici, i od toga ne odustaje. 

    Ili, možda, ipak ima načina. Je li možda objašnjenje u tvrdnji da nije problem u tome što se don Ivan Grubišić politički aktivirao, nego u političkome sadržaju njegova angažmana? U tome što politika don Grubišića nije i politika njegovih pretpostavljenih? A ako je tako, što bi se moglo zaključiti iz podatka da nadbiskup Barišić, dok kažnjava podređenog Grubišića, istodobno ne kažnjava podređenog Vjekoslava Lasića? 

    Kažnjavajući don Grubišića, a šuteći o misi za Pavelića, crkva nudi pokvareno i štetno shvaćanje morala.