Kao što se i najavljivalo, nadbiskup Marin Barišić doista je suspendirao don Ivana Grubišića i zabranio mu da prakticira svećeničko zvanje u kojem je dočekao mirovinu. Iako Grubišić formalno ostaje svećenik, on je od jučer faktički izopćen jer više ne smije ni ispovijedati, ni propovijedati, ni držati misu, pa čak ni nositi reverendu.

Njegov je položaj od sada sličan položaju liječnika kome je zbog teških profesionalnih prekršaja oduzeto pravo da se bavi svojim zvanjem, položaju advokata koga je komora izbacila iz odvjetništva, korumpiranog sveučilišnog profesora kojemu je zabranjeno podučavanje ili skupine generala koje je Mesić otjerao u mirovinu kad su se počeli plesti u politiku.

Barišić u obrazloženju navodi da don Ivana kažnjava »žalosna srca« iako su sankcije, kaže, bile upravo neizbježne jer su crkveni propisi potpuno jasni. Svećenicima je zabranjeno aktivno bavljenje politikom, a don Ivan, koji to dobro zna, ipak je izašao na izbore, ušao u Sabor, položio prisegu i postao zastupnik u političkom tijelu državne vlasti.

Iako je ovakva suspenzija drakonska, ona na prvi pogled izgleda kao logična i jedina moguća reakcija crkvene institucije čiji je don Grubišić član, čija je pravila prihvatio i obavezao se da će ih poštovati dok ga smrt ne rastavi od ovoga svijeta.

Katolički svećenici se, uostalom, ne smiju ni ženiti kao svi drugi ljudi, a ako ih ljubav ponese, moraju napustiti svoje zvanje. Tako je i s politikom. Nekome se može činiti da je to okrutno, ali na to su pristali kad su se zaredili i toga se moraju držati.

Prema tome, tu ne bi bilo nikakve velike priče kad bi se slučaj don Ivana Grubišića mogao pokriti citiranjem načela s kojima crkveni autoriteti opravdavaju kažnjavanje svog »zabludjelog« svećenika i kad, što je još važnije, ne bi bila riječ upravo o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj čije nam je ponašanje dobro poznato. U tom kontekstu, priče i te kako ima.

Prvo zato jer Barišić govori samo dio istine kad kaže da je politička pozicija nespojiva sa svećeničkim zvanjem. Kao što je kardinal Kuharić devedesetih dopustio Adalbertu Rebiću da prihvati položaj u Vladi jer je bila riječ o Uredu za prognanike i izbjeglice, tako se i Grubišiću moglo dopustiti da obavlja dužnost zastupnika.

I on se, naime, kao i tada Rebić, posvetio isključivo pitanjima općeg dobra i isključivo je na njima dobio dva mandata s podrškom 66.000 birača. Prema pisanim crkvenim pravilima, takav oblik angažmana u politici je prihvatljiv jer govoriti o poštenju, časti i pravima malog čovjeka nije tvrda politika i poklapa se sa crkvenim poslanjem.

Drugo, da se Crkva ponaša konzekventno u pogledu »bavljenja politikom«, do sada bi skinula reverende stotinama pripadnika klera koji u crkvama diktiraju vjernicima za koga će glasati, a još nikad nije nijednome. Udaljila bi iz službe fra Duku koji je bio zastupnik HDZ-a i propovjednike koji su u mantiji blagoslivljali oružje i držali mise za Antu Pavelića i prononsirane zločince.

Dakle, nije takav problem politika, nego je problem Grubišićev nepotkupljivi jezik koji kritizira rastrošnost i licemjerstvo katoličke hijerarhije i koji traži reviziju ugovora s Vatikanom. To je to zbog čega udara »žalosno srce« nadbiskupa Barišića.