Počelo je, počelo… Dogodilo se da prva vijest koju sam ove godine pročitao nosi naslov »Tribunj: Tuđmanova bista završila u moru«.

I kaže ta vijest da je »Građanska inicijativa za istinu i afirmaciju Domovinskog rata priopćila kako su ‘nepoznati vandali u noći na subotu nasilno iz spomen parka iščupali bistu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana te je bacili u more’«. I veli vijest da Građanska inicijativa nadalje priopćuje kako taj »barbarski čin vrijeđa osjećaje svih Hrvata i Hrvatica, a posebice hrvatskih branitelja«, te da ona stoga »od mjerodavnih institucija vlasti očekuje osudu ovog gnjusnog čina, te pronalazak i oštro sankcioniranje počinitelja«.

Vijest nam otkriva i da su »Tribunjci u međuvremenu izvadili bistu iz mora i vratili je na originalno mjesto«, da su »na skulpturi nastala manja oštećenja, ali će Općina Tribunj i policija svejedno nadležnom Državnom odvjetništvu podnijeti prijavu zbog kaznenog djela uništenja i oštećenja tuđe stvari«.

Počelo je, počelo… U pravnoj državi Hrvatskoj se Franju Tuđmana, eto, počelo tretirati kao tuđu stvar. I taj su povijesni proces formalno-pravnog pretvaranja naše stvari u tuđu započeli policajci i organi vlasti, za sada samo one na lokalnoj razini, jer – kako vidimo iz novogodišnjih intervjua predsjednika Ive Josipovića i premijera Zorana Milanovića – na državnom nivou Franjo Tuđman još uvijek figurira kao naša stvar, da ne kažem kao cosa nostra.

Ali polako… Odnekud je moralo početi.

A da je to što je, eto, počelo, moralo početi, to kažem bez ikakve zluradosti. Samo primjećujem da su ovdje gdje živimo sve biste iste. I da svako brončano poprsje, prije ili kasnije, bude ili dignuto u zrak ili bačeno u podmorje.

Dogodi se to čak i onim bistama postavljenim u znak sjećanja na ljude koji su, poput Franje Tuđmana, vršili nasilje nad ljudskim sjećanjem. Dogodi se to čak i ljudima koji su, poput Franje Tuđmana, još za svoga života em pozirali skulptorima em se ponašali kao da su hodajući spomenici vlastitoj veličini, kao da to od čega su sazdani nije krv i meso, nego mramor, kamen i željezo.

Dogodi se to čak i hodajućim kipovima, poput Franje Tuđmana, koji za svoga života nisu imali nimalo sućuti prema ljudima čiji su spomenici sustavno uništavani, bez obzira radilo se o Tuđmanovim ratnim drugovima ili o žrtvama fašističkog terora. Eto, dogodi se.

Ne likujem nad tim što se – nazvali vi to ironijom povijesti ili povijesnom pravdom – počelo događati i bistama Franje Tuđmana, kao što nisam likovao ni kad je Titova brončana glava u Kumrovcu, prije nekoliko novih godina, otfikarena eksplozivom.

Ne likujem, premda sam odavno naslutio da će se događati baš ovo što je počelo u Tribunju, a što mi se činilo neminovnim još kada su Tuđmanovi sljedbenici na sav glas likovali ne samo nad srušenim javnim spomenicima nego i nad grobovima s kojih su maljem i dlijetom uklanjane petokrake.

Čitam tu vijest da je počelo, začinjenu autorskim komentarom Indexova novinara koji kaže da tribunjskim »vandalima minus ide i zbog manjka ekološke osviještenosti, jer je općepoznato da krupnom otpadu nije mjesto u moru«.

Čitam i sjećam se onog Kranjčevićevog stiha »Posipo je povijest pepelom i solju…« Nastavak znate.