Svako društvo ima svoje slabije točke, svoje rane. Dirnite ranu i jako pritisnite. Produbljujte teme o kojima nitko ne voli slušati. Naličje dekora. Ustrajte na bolesti, agoniji, ružnoći. Govorite o smrti i o zaboravu. O ljubomori, o nezainteresiranosti, o frustraciji, o izostanku ljubavi. Budite gadljivi, bit ćete istiniti.

  Ovo piše Michel Houellebecq u »Ostati živ«, djelu koje se može čitati kao ciklus didaktičkih poslanica mladim piscima. Houellebecq drži da smo svi koji nešto stvaramo odgovorni za tijelo društva, da činimo tijelo društva.

  Govoriti i pisati o hrvatskom društvu danas, na izmaku 2013. godine, zahtijeva dodirivanje i pritiskanje mnogih rana od kojih bi mnogi najradije okrenuli glavu. Usred konzumerističke bajke koja doseže vrhunce u šoping centrima, pojavio se u kinima film »Šuti« scenarista i redatelja Lukasa Nole, težak i mučan film nakon kojeg će vam prisjesti francuska salata i odojak. Priča govori o jednoj od onih užasnih, krivo nasađenih sudbina koje češće nego što smo skloni zamišljati prate mlade žene u patrijarhatu: u fokusu radnje je Beba (Tihana Lazović) čiji je život maraton nasilja i patnje. Nema kraja, nema ni predaha. Svaki pokušaj izlaza vodi u još dublju agoniju. Jedini izlaz je smrt. Priča se doima kao karikirani naturalizam. A zapravo je puno gore od toga: Nola je scenarij napisao prema stvarnom životu stvarne žene.

  Višestruko nagrađen na festivalu u Puli, film će vjerojatno u domaćim kinima u ovo blagdansko vrijeme proći loše. Svima je preko glave i njihove vlastite muke. Radije će gledati nešto razbibrižno, zatupljujuće. Radije će čitati osrednji krimić, loš ljubić ili priručnik za samopomoć.

  Umjetnici su danas suočeni s dvojbom: govoriti o društvu izravno, ne zaobilazeći gnjusne i teške stvari ili igrati na benigni populizam i pjevušiti uspavanke u uho umornih ljudi. I Mirko Kovač je bio svjestan te dvojbe; u »Europskoj truleži« piše o tome kako su mu mnogi prigovarali da o ružnome, niskosti i posrnuću ne treba govoriti. Na to im on odvraća: »Ono o čemu ne treba govoriti, ponavlja se. Ono što se ne smije reći, učvrstit će se. Ono što rasrdi, mora voditi nečemu«.

  Lakonotno štivo i filmovi koji ne zahvaćaju u društvenu zbilju ne vode ničemu. Zato, makar ostavili na cjedilu umornu publiku željnu oduška od vlastitog čemera, umjetnici moraju rastvarati anomalije. Zato jer su odgovorni za tijelo društva. I zato jer umjetnost koja se pod svaku cijenu kloni ružnoga nije istinita.

  »Kako se približavate istini, tako raste samoća« – kaže Houellebecq, ponavljajući Gogoljevu misao iz »Mrtvih duša«, podsjećajući na cijenu koju se u umjetnosti – isplati platiti.