Već dugo nije lansiran bolji vic od onoga da bi SDP i HDZ baš trebali sklopiti politički dogovor i zajedno formirati vladu kako bi ujedinjenim snagama Hrvatsku izvukli iz ekonomske krize i proveli najteže reforme. 

   Istina, tema velike »crno-crvene koalicije« kod nas je svima poznata pa u neku ruku već i izlizana. Svakih nekoliko godina izvuku je kao zeca iz šešira neki mediji i politički analitičari. Onda se neko vrijeme njome užasno ozbiljno tupi i gnjavi, potroše se uvijek isti argumenti za i protiv i potom davež prirodno zamre. 

   Ali ta rasprava, koju smo, dakle, slušali više puta iznova, budući da je kod nas uvijek nekako stani-pani, nikad dosad nije zvučala urnebesno komično kao što zvuči ovoga časa.

Zanimljivo je da se stara priča pojavljuje u tom novom, vodviljskom ruhu upravo u trenutku kad njeni zagovornici prvi put imaju čak i jak stvarni uzor, Njemačku, gdje je vladu, na čelu s kancelarkom Merkel, nedavno sastavila koalicija koju su sklopili vječni rivali, demokršćanski CDU i lijevi SPD. 

   No, ispada da baš taj novi element realnoga čini priču dodatno grotesknom budući da se njime sugerira jedna totalna glupost: da je usporedba aktualnih hrvatskih i njemačkih političkih prilika dopustiva i moguća. 

   Nema, međutim – prizemljimo se, ljudi – nikakvoga načina da se ove naše kvrgave noge uguraju u klasične njemačke cipele. Ama baš nikakvoga. 

  Možda jednom, za milijun godina. Iliti kad se naši političari budu znali ponašati jedan prema drugome kao rivali koji se međusobno uvažavaju kao ljudi, a ne kao mržnjom zadojeni divljaci u krvavom ratu do istrebljenja. 

   Jer, stvarno, kakav bi to bezumnik morao biti Zoran Milanović da u vladu pozove tog istog Karamarka koji je, zajedno sa svojim suradnicima, njega, njegovu stranku i njegove koalicijske partnere na političkim skupovima i u intervjuima sto puta nazvao nenarodnom ili protunarodnom vlašću?

Antihrvatskom vlašću. Vladom koja štiti udbaške i komunističke zločince i njihove nalogodavce. Garniturom čiji bi se pripadnici tek trebali »dokazati kao domoljubi« jer je riječ o suspektnim jugonostalgičarima, jugofilima, komunjarama itd., itd. 

   A, bogami, vrijedi i obrat. Kad bi se, to jest, premijer, u nekom magnovenju, ipak obratio Karamarku da ga nagovori na domoljubni pakt ograničenog trajanja u kojem će se pomiješati ministri SDP-a, HNS-a i HDZ-a ne bi li skupa izvukli zemlju na ledinu, pa nije vrag da bi Karamarko rekao da. Jer kako ćeš se, pri zdravoj pameti, utaliti sa svakog prijezira vrijednim neprijateljem koga si nebrojeno puta javno ogadio. Dakle, ništa od toga, po toj osnovi svakako ne. 

  Ali ni po onoj drugoj gdje bi se HDZ morao pred narodom pošteno uhvatiti u isto kolo s ljevicom oko reforme administracije, teritorijalnog ustroja, privatizacije i oko nekoliko drugih gadnih stvari koje čekaju da budu provedene, ali će ih HDZ sve minirati samo zato jer oni nisu na vlasti. 

   Da, njemački primjer je lijep pokušaj da se u teškim i izazovnim vremenima stave glave na kup i osigura budućnost prije nego se stvari vrate u normalu s nadmetanjem stranaka, rivalstvima, borbom različitih koncepcija i svim drugim čudima višestranačke demokracije. No, kod nas to ne bi išlo jer ovdje za to nema ni pristojnosti, ni pameti.