Mnogi su u Tuđmanovo vrijeme dolazili iz raznih dijelova zemlje i pronalazili utočište u Rijeci, koja je u to doba odolijevala agresivnom nacionalizmu i šovinizmu, poštujući različitost i slobodu govora. Danas je Rijeka ponovno oaza normalnosti – o čemu zorno svjedoče i rezultati nedavnog homofobnog referenduma o braku – dok se ostatak zemlje suočava s valom neokonzervativizma, koji ovih dana zahtjevom za raspisivanjem referenduma protiv ćirilice doživljava vrhunac. Taj referendum cilja na vukovarske Srbe, ali nemojmo se zavaravati: referendum protiv ćirilice imao bi katastrofalne posljedice na prava svih manjina u Hrvatskoj.

Antisrpski i antimanjinski referendum javno je podržala i organizacijski potpomogla i Katolička crkva u Hrvatskoj, što vjerojatno predstavlja najdublji moralni pad te institucije u njezinoj novijoj povijesti. Crkva se nije mogla othrvati očito snažno ukorijenjenom antisrpskom naboju u redovima najvišeg svećenstva, otvoreno prkoseći ideji »smjernog suživota različitosti«, o kojoj govori i novi papa Franjo.

U takvoj nabrijanoj i retrogradnoj atmosferi Rijeka je ponovno pružila utočište, ovaj put premijeru Milanoviću, koji je dosad uvijek bio na božićnim misama u zagrebačkoj prvostolnici, no ovog je Božića odabrao upravo katedralu riječkog zaštitnika Sv. Vida. Kako je to primijetio i riječki nadbiskup Devčić, ovo je bio prvi put otkako je Rijeka dio Hrvatske da je jedan hrvatski premijer došao na misu u riječku katedralu.

Time je Milanović održao svoje obećanje dano na početku mandata da će, iako nije vjernik, prisustvovati božićnim misama, dok na ostale mise o državnim ili vjerskim blagdanima neće odlaziti. No dolaskom u Rijeku premijer je izbjegao prošlogodišnju agresivnu tiradu kojoj je, s predsjednikom Josipovićem, bio izložen u zagrebačkoj katedrali, kada ga je kardinal Bozanić neukusno i neodmjereno napao zbog navodnog promicanja »rodne ideologije« i uvođenja zdravstvenog odgoja u škole.

Milanović je dolaskom u Rijeku poslao još jednu važnu simboličku poruku. Tim činom vlast poručuje da nema ništa protiv Crkve kao institucije, ali ima protiv raspirivanja mržnje i netrpeljivosti s oltara. Milanović je u riječkoj katedrali pokazao da je spreman čuti što Crkva ima reći, premda je ono što je u utorak ujutro nadbiskup Devčić rekao o prevladavanju podjela i promicanju različitosti, »jer Bog ne bira samo jedinstvo, nego i različitost«, posve na tragu onoga što propovijeda i papa Franjo, a u potpunoj opreci s mržnjom prema »zločinačkoj vlasti« koju čujemo od strane crkvenih jurišnika u drugim dijelovima zemlje, i to samo zato jer su građani na izborima svoje povjerenje dali SDP-u, a ne HDZ-u.

Načelno govoreći, ne treba biskupima zamjerati zbog bavljenja politikom, niti im prigovarati očitovanja o političkim pitanjima. Međutim, crkvena politika ne smije se svoditi na propagiranje mržnje i ekstremizma, umjesto ljubavi i snošljivosti.

No dobro je znati da i unutar Crkve u Hrvatskoj ima drukčijih glasova, koliko god oni danas bili rijetki. Upravo takve poruke stižu i iz riječke katedrale. Tko zna, možda će to vremenom ohrabriti i druge unutar Crkve. Možda će i naša Crkva jednog dana dočekati svog papu Franju.