Vladimir Šišlagić / Snimio Josip Šeri
Ako će institucije zadužene za zaštitu ustavnih vrednota odobriti da se provede ovaj stožeraški referendum o redukciji manjinskih prava, onda smo valjda zaslužili da nam se to i dogodi i da s nama do daljnjega cijela EU plaši malu djecu
Vjerolomstvo u politici nije tako zaprepašćujuće, pogotovo ne kod nas, a ni HDSSB se sigurno ne može smatrati velikim moralnim uzorom hrvatske politike.
Većinu promatrača prije je moglo iznenaditi to što je Milanović ušao u trampu sa Šišljagićem, Burićem i Salapićem nego što su ga na koncu majstori iz HDSSB-a načisto prevarili.
No, svo zlo s tim, za građane nema od ovoga ionako nikakve štete.
Ovim izmjenama Ustava nije rješavano ništa bitno za Hrvatsku. Za društvo bi bila korisna jedino ona Lesarova bolja definicija referenduma.
Ali opet, ako će institucije zadužene za zaštitu ustavnih vrednota odobriti da se provede ovaj stožeraški referendum o redukciji manjinskih prava, onda smo valjda zaslužili da nam se to i dogodi i da s nama do daljnjega cijela EU plaši malu djecu.
Lako se složiti s predsjednikom Josipovićem oko toga da će temeljni akt ove države u skoroj budućnosti trebati cjelovitu reviziju. U seriji dosadašnjih kopanja, malo ovdje, pa malo ondje, mjestimično su otvorene pukotine u ustavnoj materiji, a na neke pažljive izmjene poziva i novo vrijeme.
No to je druga tema, taj pedantni posao čeka cijelu ovdašnju političku kastu jednom kad odluči postati odgovorna.
A ovaj najnoviji upad u Ustav bio bi samo još jedna u nizu dosadašnjih politikantskih igrarija na tom terenu. U ovih dvadesetak godina, taj su sport forsirale vladajuće garniture, uglavnom nikad zbog prijeke potrebe nego za račun akutnih političkih interesa.
Ovo, dakle, nije bilo ništa drugo i nije bilo ništa bolje.
Po staroj navadi hrvatske politike, upravo se intervencija u Ustav u jednom momentu ukazala Milanoviću kao trijumfalni izlaz iz te priče oko izručenja Josipa Perkovića, koju je HDZ dosta uspješno iskoristio kao municiju protiv vlasti.
Tipični Karamarkov spin bio je podmetnuti socijaldemokratima da žele zaštititi jednog udbaškog likvidatora iako Perkovića – kao i mnoge druge moguće kandidate za progon povodom davno počinjenih kaznenih djela – naprosto štiti institut zakonske zastare.
Zato se Milanović domislio da će pokazati svoju principijelnost i pritom se moći pohvaliti pobjedom i na unutarnjem i na vanjskom planu ako uspješno odigra s promjenom Ustava.
No, kako su se zastupnici HDZ-a od početka ekspresno izmaknuli iz tog scenarija da ne bi osobno sekundirali svome političkom porazu, a za promjene treba 101 zastupnik, na dnevni red je, jasno, došlo pitanje trgovine s malim strankama za glasove.
Ali u tom zakulisnom pogađanju s Lesarovim laburistima, HDSSB-om i drugima, na onaj su prvotni problem samo još prilijepljeni novi. U konačnim materijalima za ustavne promjene pojavila su se, naime – kao navodno neodložna – i druga pitanja koja također ne zaslužuju da se zbog njih dira u Ustav baš kao što to ne zaslužuje ni pitanje Josipa Perkovića.
Kakvog smisla ima, recimo, upisivati u Ustav podjelu na regije, za što se bio pogodio HDSSB, dok je Hrvatska organizirana u županije?
Sve u svemu, mnogo buke podiglo se ni oko čega. U ovom neslavno propalom pokušaju promjene Ustava ionako nije bilo bitnih ni principijelih poriva. Pa ima i neke podrugljive pravde u tome što od njega na kraju ostaje – samo opća blamaža.