Svijet je globalno selo. I laboratorij novog svjetskog fašizma. Još od pada Berlinskog zida i one čuvene krilatice tadašnjeg američkog predsjednika Gorgea H. W. Busha o uspostavljanju novog svjetskog poretka. Bushov New World Order uz pomoć tehnologije, represije i totalnog nadzora već nekoliko desetljeća gradi globalni sustav u kojem je svatko kriv ako mu se ne dokaže suprotno. Svijet potencijalnih terorista u kojem svatko mora znati gdje pripada i koju ulogu ima, pa tako i jedna mala Hrvatska. Taj cvijet Mediterana idealan za pretovar sirijskih kemikalija za proizvodnju kemijskog oružja.

Tako je i hrvatski premijer Zoran Milanović stigao u cvijet hrvatskog turizma i u Opatiji obznanio hrvatskoj javnosti tu divnu ideju da jedna mala Hrvatska priskoči u pomoć moćnim američkim prijateljima i obavi tu sitnu uslugu pretovara prekursora od kojih su Sirijci pravili kemijsko oružje, tvari koja u stvari nije bojni otrov, pa je to operacija niskog rizika. O njoj će na kraju odlučiti hrvatska javnost, jer nikakva odluka nije donesena. Napominje premijer, trenutačnu korist od toga nemamo, ali mi smo članica UN-a, NATO-a, EU-a i zemlja koja želi mir u svijetu, pa zato trebamo izvagati koje su koristi i rizici od ovog posla. Ono što nije rečeno jest da bi destinacija tog »neopasnog« pretovara možda mogla biti Rijeka, odnosno kontejnerski terminal na Brajdici, lokacije dobro poznate Američkoj vojsci, koja je Brajdicu koristila prije više od deset godina kao logističku bazu za potrebe svojih trupa u BiH. Čak i ako nije Rijeka, već Split ili Ploče pitanje je žele li stanovnici tih gradova taj opasni teret? Referendum o tome nije proveden, čak ni anketa, ali valja pretpostaviti kako bi malo tko glasao za ovaj posao. Unatoč tome što Hrvatska kao članica NATO-a želi mir u svijetu. Taj se ionako uvodi silom.

Kaže onaj vic kako je demokracija jedna predivna stvar osim ako vam je Amerikanci ne šalju raketama, dronovima, bombama sa obogaćenim uranom i drugim čudesima svog neizmjerno skupog arsenala oružja. U tom slučaju imate sjajne izglede za slobodu na spaljenoj zemlji, što je tek kolateralna žrtva u kojoj već niz godina uživaju ljudi u Iraku, Siriji ili Afganistanu. Slobodni kao ptice na grani, koje su uvijek pogodna meta za satelitski navođeno granatiranje.

Ponešto o tom Novom svjetskom poretku govori i peticija pod nazivom »Zaustavite kontrolu građana na internetu«, koju je potpisalo 560 vodećih pisaca iz 83 zemlje svijeta, među kojima i 5 nobelovaca

– Orhan Pamuk, J. M. Coetzee, Elfriede Jelinek, Gunter Grass i Tomas Transtromer. Riječ je o najvećoj zajedničkoj akciji svjetskih pisaca u 21. stoljeću, koja direktno poručuje kako društvo u kojem se svaka osoba nadzire nije demokratsko. Peticija je odgovor na činjenicu da s nekolika klikova mišem na kompjutoru država može doći do vašeg mobilnog uređaja, elektronske pošte, društvene mreže i internetskog pretraživača i tako pratiti vaše političke sklonosti i aktivnosti, skupljati i memorirati podatke u suradnji s internetskim korporacijama. Orwellova 1984? Ne sasvim, tehnološki je to puno naprednije. Nadgledanje narušava privatnost, kompromitira slobodu misli i osobnog stava, tretira svakog građanina kao potencijalno sumnjivog i uništava pretpostavku nevinosti, čini pojedinca transparentnim, dok država i korporacija djeluju tajno. To su tek neka od obrazloženja za peticiju (www.change.org/petitions/a-stand-for-democracy-in-the-digital-age-3.), koja između ostalog od UN-a traži Međunarodni zakon o digitalnim pravima.

Potpisati može svatko, učinilo je to dosad više od 10.000 ljudi, među njima su i bosanski, srpski i hrvatski pisci. Među njima naravno nije hrvatski premijer. Jer on na svijet ne može gledati očima pisaca. Iako su njihovi kriteriji čisto svjetonazorski i iako oni pozivaju sve države i korporacije na poštivanje prava svakog pojedinca, a sve građane da ustanu i brane ta prava.

Ta bi pitanja valjalo imati na umu dok narednih dana budemo vodili raspravu o tome trebamo li ili ne prihvatiti sirijske kemikalije. Zbog ekološke svijesti i spoznaje o totalitarizmu Novog svjetskog poretka s američkom supremacijom. Na to građani ove zemlje trebaju imati pravo, između ostalog i zato što nikada nisu imali priliku glasati o tome žele li Hrvatsku u NATO-u. Niti ih je itko ikada priupitao treba li bombardirati Irak i Siriju. Pa zašto bismo onda k sebi doveli opasne kemikalije iz Sirije? Neka o tome brinu Amerikanci. Bolje je potpisati peticiju svjetskih pisaca. Jer ona upravo o tome govori. Slobodi pojedinca i pravu na izbor. Slobodi koje ima sve manje, ne samo u prisilnim demokracijama na krvlju natopljenim nalazištima nafte.