Pa pusti ga da barem nešto napravi, pa ga onda sasijeci ako imaš zašto. 

   Dobro, svi znamo da je u ovoj našoj zemljici – kakve bi se skoro tri dale nagurati u grad Sao Paulo – registrirana sada već 141 stranka, ali da nas to nije automatski usrećilo. 

   Sa svim tim silnim strankama i državničkim ambicijama, Hrvatska je danas po svemu na samome europskom dnu, prvo dobro pokradena i uneređena, a sada do pasa u masnom blatu iz kojega se više nije u stanju iskobeljati. 

   No ne znači li to da, dakle, ipak nije posve sumanuto mozgati dalje? Tragati za nekom novom i još neotkrivenom formulom? Pa čak i fantazirati, jer i iz fantazija se ponekad izrode dobre stvari. 

   I utoliko mislim da nije baš jako fer, a niti inteligentno, što je okulist Nikica Gabrić sa svih strana već pokopan i prije nego što je, na tragu svog Nacionalnog foruma, osnovao stranku Novi put. 

  Ovdje je, međutim, nacionalni običaj da se ljude koji pokušavaju učiniti nešto novo najprije izvrgne ruglu i ismije i prije nego se čuje što uopće pripremaju. To je jedna od ružnih, malograđanskih osobina našeg mentaliteta. 

   – Hahaha, jaka stvar, Niku Fleiss je stavio uza se – kese se na kavama, nakon Gabrićevog nedjeljnog skupa, ljudi koji nikad ništa u životu nisu učinili. 

   Manjak samopouzdanja i strah učinili su ovo društvo ogorčenim i sarkastičnim. Na sigurnom si terenu kad drugome predskazuješ fijasko. Kritika može kod kritičara stvoriti iluziju da je strahovito nadmoćan. 

   No, na Gabrićevim dosadašnjim skupovima vidjeli smo da je on stavio na hrpu dosta nekih ljudi. To što mi o njima većinom ništa ne znamo, ne znači odmah da su svi oni bezvrijedan talon, nitko i ništa. 

   Uostalom, mnogi svima jako poznati političari ili ne vrijede ni pišljiva boba, ili su pokvarenjaci – nećemo ih sada imenovati u ovom pozitivno intoniranom tekstu. 

   Je li poznatost neka garancija kvalitete? Iz priloženoga se vidi da nije. 

   Što će pokazati doktorovi »novoputaši« – o tome stvarno nemam pojma, nema još nitko. Čitala sam te njihove dokumente, baš da vidim. I, istina, ne bih baš dala ruku u vatru da tu ima pravog, dobrog štofa. 

  Mogu zasad reći samo to da je nacrt Platforme Gabrićevog Novog puta jedan zgodan sastavak o tome da svi ljudi trebaju imati šansu. Da društvo treba de-antagonizirati tražeći oko čega se može surađivati, a ne oko čega se možemo klati.

Napisali su da ih ne zanima zavijanje iz ideoloških rovova nego samo ekonomija, dobar život i demografija. Da žele pokazati kako se gleda naprijed, a ne natrag. I da svoju snagu moramo naći u »svijesti o bogatom nasljeđu, konsenzusu oko ključnih pitanja sadašnjosti te afirmaciji svih nacionalnih potencijala i talenata«. 

   Fino. Samo treba znati kako se radi ta iscjeliteljska politika »novoga doba«. Kako se ti ciljevi ostvaruju. Kako i čime točno? 

   Možda je stvarno vodena para to što je Gabrić započeo. Ali mislim da pristup na početku treba biti: Hajde da vidimo. Je li i to Gabrićevo krojeno od ovih istih materijala kakve već poznajemo. Ili je – nešto treće?