Slavna sisačka policija zaključila je nakon temeljite istrage da u poruci koju je dobila ravnateljica Spomen parka Jasenovac Nataša Jovičić »nisu utvrđeni elementi kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti.«

Poruku je državnoj službenici na odgovornom položaju složio izvjesni Josip Šiljak, Biljak, Miljak ne sjećam se točno, predsjednik nekog HČSP-a (pretpostavljam Higijeničarsko-čistačkog servisa pranja). Prođe li čitatelj medijskim prostorom interneta, lako će vidjeti da je tridesetak različitih, što velikih što manjih redakcija iz Hrvatske i okolnih zemalja poslanicu tog Miljkovića protumačilo gotovo identičnim naslovima; »Ravnateljica Jasenovca primila prijeteću poruku«. Baš nijedan novinar ni urednik Gnjilovićev uradak nije protumačio kao poruku pohvale ili ljubavnog nagnuća, jer je u njoj pisalo ovo: »Vi širite četničku propagandu. Takvi kao Vi su samo ostaci ostataka truleži na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje i ludilo u koje Vas vodi nezajažljiva i bolesna mržnja. Za dom spremni.« Virtualni metak koji je stigao u drugoj nepotpisanoj poruci pretpostavljena je ilustracija jedne eskalacije kršćanske ljubavi u budućnosti.

   Svima je ta poruka zvučala prijeteći osim policiji kojoj je to normalan, ljudski način komunikacije lišen ikakvih kaznenih primisli oko kojih bi se trebala pozabaviti takva institucija poput policije.

   Istina je da novinari ne moraju biti stručnjaci kriminalisti niti pravnici. Zanimljivo je stoga pojasniti kako je policija došla do čudesnog zaključka da u Maljakovom mozgu tijekom pisanja poruke ravnateljici Jovičić nije došlo ni do kakvih opasnih kemijskih reakcija koje bi se trebale dijagnosticirati i goniti po službenoj dužnosti. Na kolegiju sisačkih policajaca vodio se vjerojatno ovakav razgovor.

   – Ha, pa što sad. U Hrvatskoj su svi ionako ili četnici, boljševici i srboslaveni, ili ustaše i klerofašisti. Više nitko i nije normalan, osim ovo malo policije, bez koje bi sve to otišlo u tri vražje matere. Nego, što je s onim kokoškama i starim zidnim satom što su nestali iz Petrove garaže?

   – Nismo ih našli šefe.

   – Eto vidite, uhvatite se posla, a ne gluposti, zaključio je sisački kriminalist i stavio pečat i potpis da oko poruke Nataši Jovičić policija više nama što misliti i raspravljati.

   A da su učinili upravo taj mentalni napor razmišljanja, mogli su se domisliti i ovoga; kada se nekome napiše da će izumrijeti, poput dinosaura pogođenih meteorom, ili tasmanijskih tigrova pogođenih salvama iz doseljeničkih pušaka, teško da mu se išta dobro sprema (izumiranje je pri tom sustavnija i temeljitija pojava od osobne likvidacije jer obuhvaća i sve rođake i potomstvo). Ako se tome doda i dobra želja za bolešću u paketu s luđačkom košuljom, vidi se sva raskoš ljubavi kojom je taj neki Malj iz HČSP-a obasuo Natašu Jovičić, a o čemu policija više ne vidi smisla razmišljati niti se raspitivati.

   I još samo jedan mali eksperiment. Da je kojom nesrećom Biljakova ljubavna poruka dostigla primjerice Ivu Josipovića s istim dalekosežnim primislima o izumiranju, ili ne daj bože, Mladena Bajića s onom medicinskom metaforom o nužnoj uporabi stezulje, bi li sisački policajci s jednako preciznom jednostavnošću i temeljitošću vrhunskih profesionalaca zaključili kako se tu nema što više istraživati, a pogotov kazneno goniti? Bi li i Josipović u toj situaciji tako glasno odšutio ikakav komentar koji bi mogao nagristi njegovih mističnih 76 posto pozitivnih punata?