Samo, što ako se, dok još svi skupa stružemo po dnu, svijetu dogode neki nove Lehman brothersi (a nije da nedostaje upozoravajućih scenarija) i ponovi slom iz 2009. godine? Hrvatskoj koja kesi zube i u kojoj pravosuđe ni javnu ocjenu da Srbin ne može biti ministar u hrvatskoj Vladi ne smatra diskriminirajućom takav rasplet situacije bila bi "prilika koju se ne smije propustiti". Uglavnom, zlu ne trebalo, putovnice valja držati na dohvat ruke. Ili bar vezu za "čamac na Kupi"
U situacijama žešće gospodarske krize, koje se zakonomjerno pretvaraju i u političke, običava se reći kako se vlast “valja ulicama”. I u Hrvatskoj se valjala, i to jako, prije dvije i po godine, kad se uličnim prosvjedima uzdrmalo Vladu Jadranke Kosor. Danas se, međutim, hrvatskim ulicama valja puno veća stvar od one koja bi značila puku smjenu vlasti, na kocki su, zapravo i doslovno, sama sloboda i demokracija.I izgledi nisu umirujući.“Konzervativna revolucija” kako netransparentnoj inicijativi opasnih namjera tepaju mediji neće stati na ustavnoj diskriminaciji homoseksualnih osoba. Malo tko je u to i vjerovao – odmah drugog dana nakon referenduma (koji je, usput, fini antiklimaks priče o “direktnoj demokraciji” kojom nas je posljednjih godina tupila salonska wannabe revolucionarna ljevica) u ciljnik ekipe “U ime obitelji” došao je zakon o životnom partnerstvu koji žele oljuštiti od sadržaja. No, dodatni udar na prava homoseksualnih osoba (a bit će toga, vjerojatno i još) zapravo nije bio ni potreban da otkrije pravo lice inicijative koja u ime obitelji želi ograničiti slobodu građana ove zemlje: noć prije referenduma Željka Markić i ekipa vrlo su rječito pokazali što misle o slobodi medija i govora kao takvoj – jednostavno zabranivši pristup svom stožeru onima čije im se izvještavanje nije svidjelo. Šamarčina koju su pritom dobili sa cijele domaće medijske scene teško da će uspjeti ohladiti glave usijane referendumskom skoro pa dvotrećinskom pobjedom i usporiti nastavak dugog marša na institucije liberalno demokratskog društva koji, teško je ne slutiti, tek slijedi.Referendum dva, u organizaciji pučista iz takozvanog “Stožera za obranu hrvatskog Vukovara”, kojim bi se imalo zabraniti pravo na ćirilicu svugdje gdje Srbi nisu većina, drugi je logični korak udara na Hrvatsku kao demokratsku zemlju iz 21. stoljeća. Potpisi su, čini se, prikupljeni i to na način da se posljednji dan njihovog prikupljanja sretno poklopio s crkveno sponzoriranim antigej referendumom, pa se ljude na izlasku s birališta gotovo doslovno prozivalo kako bi, eto, još jednom upotrijebili kemijsku olovku za “našu stvar”. Teror nacionalističke ulice, međutim, ovaj put teško da će proći: lako što su se Milanović i SDP sad zainatili i što će Sabor prije proglasiti samoraspuštanje nego raspisati novi diskriminacijski referendum, sada su ipak nedvojbeno na istoj strani i međunarodna zajednica i međunarodno pravo i Ustavni sud. Čak je i Karamarko, vjerojatno nakon bukvice koju je popio zbog događanja u Vukovaru 18. studenog, potpis za antisrpski referendum dao u dubokoj ilegali, bez fotografije, bez kamera, bez najave.Međutim, bez obzira što referendum dva neće proći, teško je ne naslutiti s ceste taj ustrajni, sve jači bat čizama.Njega se možda najjače čuje iz smjera Jasenovca, najdublje rane na savjesti Hrvatske u povijesti. Ravnateljici Spomen područja Jasenovac Nataši Jovičić, osim metka kojeg je poslao nepoznati počinitelj, stigle su i prijetnje od poznatog počinitelja, predsjednika Hrvatske čiste stranke prava Josipa Miljka, koji joj je, valjda ponesen mirisom revolucije koji se ove jeseni širi Hrvatskom, između ostalog pismom poručio: “Vaše laži i mržnja prema svemu što je hrvatsko samo doprinose vašem kraju… Takvi kao Vi su samo ostaci ostataka truleži na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje… Za Dom Spremni!”. Gospodina ustašu, zasad, policijske snage nisu uklonile iz hrvatskog javnog života. Vlada nije održala izvanrednu sjednicu na kojoj bi osudila ovakvu “političko” djelovanje. Predsjednik Josipović se također nije oglasio, što je možda i dobro, jer bi mogao pozvati na dijalog sa “čistim pravašima”. A HDZ? Oni s HČSP-om i dotičnim gospodinom ustašom pregovaraju, preko svoje provjerene političke partnerice Ruže Tomašić i njene pravaške frakcije, o ulasku u koaliciju. I to ne bilo kakvu, radni naziv joj je Velika domoljubna koalicija. Široko je domoljubno srce…Komplotiranje s ovakvom ultradesnicom jedne velike političke stranke bi u normalnim prilikama bilo tek razlog za žaljenje i analize koje p(r)okazuju izgledni izborni poraz stranci koja bi da obuhvaća i dio političkog centra. Međutim, koketiranje s antisrpskim referendumom i otvoreno ustašofilnom strankom u društvenoj histeriji koja trese Hrvatsku opasno je poput igre s upaljačem na bačvi baruta.Lako je, ipak, biti umjereni optimist. Recesija, čini se, ipak broji zadnje dane, i klimavi oporavak trebao bi bar donekle stabilizirati zemlju. Ekonomski ciklusi pokazuju kako nakon razdoblja pada obično slijedi razdoblje rasta. A tu je, uostalom, i Europska unija, kao golema pacificirajuća politička snaga.Samo, što ako se, dok još svi skupa stružemo po dnu, svijetu dogode neki nove Lehman brothersi (a nije da nedostaje upozoravajućih scenarija) i ponovi slom iz 2009. godine? Hrvatskoj koja kesi zube i u kojoj pravosuđe ni javnu ocjenu da Srbin ne može biti ministar u hrvatskoj Vladi ne smatra diskriminirajućom takav rasplet situacije bila bi “prilika koju se ne smije propustiti”.Uglavnom, zlu ne trebalo, putovnice valja držati na dohvat ruke. Ili bar vezu za “čamac na Kupi”.
