Oslobodivši Zdravka Mamića optužbe da je poticao na mržnju i nasilje prema ministru Jovanoviću i državljanima srpske nacionalnosti, zagrebački sudac Rafael Krešić efektno nas je podsjetio što je ono bilo jedan od glavnih razloga koji su – praktički do jučer – stajali na putu ulasku Hrvatske u EU. 

  Dakle: pravosuđe. Pravosuđe puno nedoraslih kadrova, podilaženja centrima moći i korupcije, čiji je časni dio 20 godina uzaludno branio obraz svoje profesije. 

  To i takvo pravosuđe koje je, recimo, 2005. godine moglo izroditi čak i onaj teški skandal u Gospiću kada je Krešićev kolega, sudac Branko Milanović, oslobodio Josu Mraovića za silovanje američke košarkašice tumačeći da to što je Mraović »prstom prodro u njezin anus« nije silovanje. 

  »Ni prst, ni anus, nemaju svojstva spolnosti« – napisao je tada sudac Milanović u svom sramotnom obrazloženju. »Jer ni prst ni anus nisu spolni organi, pa se njihovim kontaktom ne ostvaruje ni spolna radnja, i to se onda ne može izjednačavati sa spolnim odnošajem«. 

  Od te presude, koja tako snažno asocira na Ku Klux Klan, prošlo je osam godina. Zahvaljujući intervenciji viših instanci, Mraović je ipak osuđen na dvije godine zatvora, kao silovatelj. Upitnik s pravosuđa je ove godine skinut. Hrvatska je konačno ušla u EU. 

  Ali evo, i neke današnje presude, poput ove u slučaju Zdravka Mamića, ponovno unose zebnju otkrivajući da se dugi repovi »onoga« pravosuđa i dandanas vuku hrvatskim sudnicama. Nije ugodno gledati kako Hrvatska napravi dva koraka naprijed, a onda brzo tri natrag, a pogotovo kad je riječ o pravu da te država zaštiti od nasilništva. 

 Jer što bi to drugo moglo biti osim raspirivanje mržnje prema članu Vlade i cijeloj srpskoj manjini kada Mamić izjavi da je Jovanović »najveći hrvatomrzac« u čijim krvnim zrncima »preteže ono što mrzi sve hrvatsko«? Kada ga optuži da mrzi sve što počinje pridjevom hrvatski: HAZU, Maticu hrvatsku, HOO, Hrvatski nogometni savez i Dinamo? I kad u tom kontekstu opiše Jovanovića kao monstruma kod koga »ne vidite osmijeh nego očnjake iz kojih izlazi krv«? 

  S pravno neobičnim i pred zdravim razumom neobranjivim stavom da Mamić nikoga nije potaknuo na mržnju jer on nema takvoga javnog utjecaja, te s posprdnom eksplikacijom kako Mamić »nije Dalaj lama ga bi ga se slijepo slijedilo«, sudac Krešić si je – kao svojedobno i onaj njegov gospićki kolega Milanović – stvarno osigurao da ga se zauvijek zapamti. Pod uvjetom da na vlast dođe neka koalicija desnog totalitarizma, on može biti jaki kandidat za državnog odvjetnika. 

  Mamić nikome ne može biti uzor i nema javnog utjecaja? 

  Ma dajte, svijetli sude! 

 Taj Mamić, javna osoba i nabusita nogometna eminencija koja je vječno u medijima? Mamić, bogat kao Krez, koji je u svoj biznis iza paravana neprofitne udruge umrežio pola svoje obitelji? On koji pozira na društvenim događanjima? Koji može sve i u kome nezreli momčići opčinjeni nogometom gledaju samoga boga. Mamić s kojim pije kavu moćni sudac Turudić? On čije ime zna svaki stanovnik Hrvatske? 

  Sreća da je ovo prvostupanjska presuda, treba se strpiti. 

  Ona nam sugerira da nešto nije u redu s nama, normalnim građanima, kad se naš zdravi razum nije u stanju sporazumjeti sa zakonom. No imamo razloga opravdano sumnjati da to nije istina. I da je problem ipak – u ovom sucu.