Nebo uoči referenduma bilo je sivo, s rijetkim kapljicama kiše kroz koje bi, ako si vješt, mogao proći neozlijeđen. Tako se i dogodilo da sam na placu krenuo bez kišobrana, važnog rekvizita primorske superiornosti nad vremenskim nepogodama. »Valjda neće«. Dok sam stigao do tržnice, rijetke, izbjegljive kapi postale su guste, ali još uvijek ne i fatalne. Između banaka s verdurom i pržionice kave ugnijezdili se prodavači torbica, papuča i kišobrana. Ovog puta ponuda izvan standarda. Između smeđih, plavih i kariranih ističu se kišobrani duginih boja.

  Nikada ih prije nisam vidio na tržnici, ali danas je posebna prigoda. Moj druže, to ti je trgovina. Vidi se da ima ljudi koji misle svojom glavom. Prilika je to koja se ne propušta, tko nije brz, propada. Uoči referenduma, na prosvjedni dan protiv diskriminacije, trgovci su na tržnici ponudili kišobrane s bojama koje nekome nešto znače, a drugima ništa. Tko hoće neka kupi, tko neće ne mora. Ali ponuda je tu, marka solidna – kineska.

  Ipak, ne padam na prvu loptu, jer kapi kiše koje se eksponencijalno množe na nebu ponad Rijeke, u mojim proračunima postat će teški dažd tek kad dođem do vrata svoga doma. Naravno, griješim. Stotinjak metara dalje, u uskoj uličici kraj Kosog tornja, poslovično prazna prodavaonica sitnih katoličkih potrepština ne nudi robu ni izdaleka adekvatnu općoj situaciji – to jest kiši. Čime da se zaštitim od elementarne nepogode? Katekizmom?

  Dobro, ako bi kišobrani s raspelom možda i bili malo pretjerani, ima tu raznih vrsta križeva koji bi se dali zakombinirati u jednom praktičnom dizajnerskom rješenju; egipatski, malteški, keltski, kukasti. Svaki bi od njih imao svoju publiku, a ne bi naštetio već postignutom ugledu male puste prodavaonice. No kišobrana ni za lijek, a ozbiljno pada, te butigu u koju nikada nisam kročio, a sad vidim da i neću, napuštam zauvijek.

  Trčim, natrag do place, jer od ovog katoličkog sukusa nemam baš nikakvu korist, leđa su mi mokra, kišne kapi klize mi niz lice i obraze. Sretan kupujem svoj kišobran duginih boja solidne kineske marke za trideset kuna i s fiskalnim računom. Sada je već puno bolje. Zaštićen od vode koja rominja s neba odlazim spokojan kući, ruku punih zelenila i biranih sastojaka za objed.

  A nakon kišne subote, osvanula je sunčana referendumska nedjelja u kojoj mi kišobran duginih niti ikakvih drugih boja više nije trebao, no svejedno sam ga ponio. Na put do glasačkog mjesta uzeo sam ovaj novi, netom nabavljeni koji je do mene stigao iz daleke Kine. Nikad se ne zna kada će iz vedra neba grunuti grom, led nošen olujnim naletima zamesti čitave kvartove, a zapusi snijega visine i nekoliko metara praćeni državnim udarom ili manjim pogromom omesti moj plan da obavim građansku dužnost. U takvom bitnom času kišobran duginih boja mogao bi se pokazati presudnim alatom.

  Bez obzira što će prašina zaborava pasti na Markićevu, Karamarka, Bozanića, Pozaića i Košića, kao što zaborav pada na sve čudake i osobenjake koji projedre životima naroda, iza njih će ostati kao trajni znamen epohe šareni razapeti komad platna koji se po prvi put pojavio na riječkoj tržnici baš uoči njihovog referenduma, da više nikad ne bi nestao iz ponude. Bez njih, te ekipe mračnjaka i crnih košulja kakvih vjerojatno ima u svakom žitu, nikad ne bi saznali koliko je važno svoju pažnju, solidarnost i opću ljudsku ljubav usmjeriti jednoj tako maloj, bezazlenoj i ni po čemu intrigantnoj skupini ljudi duginih boja.