Nema gore stvari za političara u nekoj zemlji od one kad mu se može prišiti epitet hodajuće PR katastrofe. Takvi likovi najbolji su poster za kampanju i nepogrešivi mobilizatori glasača svojih političkih suparnika, dok svoje simpatizere sve žešće uvjeravaju u to da postanu bivši, ili barem, da u vrijeme izbora imaju “pametnijeg posla”.

Jadranka Kosor skoro je samu sebe prijevremeno srušila s vlasti kad je, u panici zbog teškog stanja u zemlji, krim istrage u stranci i izbora koji su se približavali neminovnošću sigurnog poraza, negdje s početkom 2011. godine “prodemonila”, pa počela pričati o tome kako je nezaposlenost visoka jer Hrvati ne žele biti čobani, kako su super uštede u državnim institucijama ostvarili jer ne piju više vodu s voćnim okusima ili kako je situacija u zemlji “relaksiranija”.

Na ulice je izvukla u nekoliko navrata do desetak tisuća ljudi koji su stupali Zagrebom i tražili njen odlazak.

Na put za taj put ovih dana je i službeno zakoračio Zoran Milanović.

Premijerova pariška tirada o tome kako je (Eurostatova) brojka od 52 posto nezaposlenih mladih “najblaže rečeno neobična” , kako Hrvatska “nema baš toliki postotak” i kako će “morati u Hrvatskoj vidjeti što znači takva statistika” kao da dolaze ravno iz škrinjice najnemudrijih izjava bivše premijerke.

Odnosno, predstavljaju premijera kao hodajuću PR katastrofu.

Taman da su, naime, Eurostatove brojke sumnjive i nedovoljno precizne, to je savršeno, ali sa-vrše-no nebitno. Ukoliko nešto ne štima s domaćom ili EU statistikom, ima tko se tim treba baviti, ali te stručne službe se ne odazivaju na ime Zoran Milanović.

Za Hrvatsku je bitnije od same brojke od 52 posto, važno to da je po nezaposlenosti mladih manje loša jedino od Grčke i Španjolske. Od svih 28 članica! Pritom, za Hrvatsku je prilično svejedno je li točna brojka nezaposlenih mladih 52, ili 50.7, ili 42.917 posto – svaka od ovih brojki je naime duboko tragična.

 Oštrica preciznosti same statistike je tu potpuno minorna. Jer ako kući bez posla sjedi pet ili “samo” četiri od deset mladih to se može opisati samo jednom jedinom riječju – tragedija.

A kad o toj tragediji govoriš s pozicije osobe koja je politički najmoćnija u državi, onda se riječi itekako moraju birati. Međutim, Milanović iz svog svijeta koji je povremeno oštro odrezan od stvarnosti, izdvaja problem preciznosti statistike. Veće uvrede za one mlade koji sjede kući i žive od roditeljske penzije ili plaće, pa bilo ih 4,5 ili 5,2 na deset – tako je jebeno svejedno – teško da može biti. Kao i većeg poklona za opoziciju iz premijerskih usta.

Milanoviću nije prvi put da, iz čista mira, sam sebi zabija autogolove. Primjerice, kad je profesora povijesti koji mu je na javnoj televiziji objasnio kako je Finska ipak imala građanski rat u prošlom stoljeću, izvrijeđao argumentom o “profesoru iz Špičkovine”. Tvrdoglavosti i ne baš sportsko primanje kritike očito su značajna obilježja lika i djela drugog SDP-ovog premijera u modernoj političkoj povijesti Hrvatske, što, u nekoj normalnijoj situaciji možda i ne bi imalo kataklizmične posljedice.

U zemlji u kojoj, međutim, kriza traje već šestu godinu i u kojoj je trenutno skoro 350 tisuća ljudi bez posla (ma što mislili o preciznosti statističkih metoda), premijer koji se pretvara u hodajuću PR katastrofu vrlo je opasna stvar.

Za samog Milanovića je pozitivno što mu s druge strane stoji najnepopularniji političar u zemlji, vođa HDZ-a Tomislav Karamarko, koji u vrijeme permanentnog gospodarskog izvanrednog stanja, svoje političke bitke vodi uglavnom protiv druga Tita, druga Staljina, ćirilićnog pisma i homoseksualaca.

Za “kosoriziranog” Milanovića, dakle, sjajno. Za Hrvatsku? Zastrašujuće.