Notorna je činjenica da u Hrvatskoj djeluje niz nevladinih udruga čijim vodstvima društveno dobro na ljestvici prioriteta stoji daleko ispod osobne koristi. O ovoj temi nije lako pisati, budući da se njezinim potenciranjem neizostavno nanosi šteta i udrugama koje društvu itekako koriste. Stoga odmah u startu valja upozoriti da pri razmatranju rada udruga nipošto ne treba generalizirati stvari.

Povod za propitivanje predmetne teme slučaj je udruge Hrabro dijete, koju su roditelji preminule djevojčice Nore Šitum prijavili Državnom odvjetništvu. Roditelji sumnjaju da su se pri raspolaganju novcem prikupljenim za Norino liječenje događale zlouporabe položaja i ovlasti. Za to su Državnom odvjetništvu ustupili i materijalni dokaz u vidu isplatnice s falsificiranim potpisom osobe koja je navodno dobila novac na ime putnih troškova. Konkretna isplatnica »teška« je dvanaest tisuća kuna. Inspekcije i istraga koja bi mogla uslijediti utvrdit će što se uistinu zbivalo s prikupljenim novcem. Više je nego žalosno, ali nipošto nije čudno, da se za jednom od najvećih humanitarnih akcija poduzetih u Hrvatskoj vuku ovakvi repovi.

  U zemlji koja duže od dvadeset godina boluje od korupcijske rak-rane, dobar dio stanovništva shvatio je da vrijedi samo jedno pravilo: Uzmi novce i bježi! Valja nam se nadati da u udruzi Hrabro dijete nisu tako razmišljali. Nadajmo se i da će slučaj Hrabro dijete na akciju potaknuti izvršnu vlast, odnosno da će odgovorne institucije ovu aferu uzeti kao upozorenje da je potrebno stvoriti solidniji zakonski okvir koji bi onemogućio malverzacije u radu udruga.

  Vladajući bi napokon morali poraditi i na stvaranju funkcionalnih institucija sustava koje bi uistinu pratile što se događa s novcem što ga za rad udruga ili za potrebe humanitarnih akcije doniraju građani i/ili država. Iskustvo potpisanog autora u radu s udrugama, odnosno u praćenju stanja na terenu koji udruge pokrivaju govori da takva kontrola trenutačno postoji samo na papiru. Pozabave li se ovim problemom, najveći kaos institucije države zasigurno će naći u udrugama koje se bave romskom problematikom. U Hrvatskoj je registrirano na desetine takvih udruga, ali na prste jedne ruke mogu se nabrojati one koje uistinu nastoje osigurati Romima bolji život.

  O tome je za naš list svojedobno govorio upokojeni romski aktivist Kasum Cana. Njegove riječi nitko nije uzeo za ozbiljno, kako se već Romi za ozbiljno ne uzimaju. Žalosno je, tvrdio je Cana, »da se toliko novca troši na udruge, a od napretka se ne vidi ništa«.

  – Nikad nisam dodjeljivao novac, a kad bih došao na to mjesto puno udruga ne bi dobilo ništa. Uzimaju novac iz državnog i gradskog proračuna za vlastite obitelji, troše kako hoće, a kontrola kao da ne postoji. Konačno bi trebalo doći vrijeme da se novac uistinu troši na romski narod, koji grca u neznanju i siromaštvu. Kakva je situacija s udrugama najbolje će vam reći podatak da mi je najmanje stotinu ljudi došlo sa zamolbom da im pomognem otvoriti udrugu. Ni sam ne znam koliko sam oglednih primjeraka statuta i programa podijelio. Sad svi imaju isti statut, a dodali su samo ime udruge – zlatna, srebrena, srce romsko, ovo ono… Od tog srca – ništa, upozoravao je romski aktivist.  

  Zbog nedostatka kontrole i nanamjenskog trošenja novca od strane čelnih ljudi pojedinih udruga stradavaju uglavnom najnezaštićeniji, ljudi s margine poput, primjerice, Roma. Država bi stoga morala poduzeti ozbiljne korake da se uhvati u koštac s problemom koji je aktualiziran slučajem udruge Hrabro dijete. Već površnom analizom zatečenog stanja, sigurni smo, institucije bi utvrdile da brojne udruge postoje samo da bi osigurale materijalni probitak ljudima koji ih vode. Državi je zasad bitno da sve funkcioniora na papiru, a kakvo je stvarno stanje na terenu – to kao da nikog ne zanima.

Reakcije odgovornih svode se na gašenje vatre, a kako je odgovorni gase neka kaže izjava ministrice Milanke Opačić o slučaju Hrabro dijete:

»Ja osobno mislim da su to novci građana, a ne privatno vlasništvo i da bi ih u ovakvim slučajevima trebalo stavljati u jedan poseban fond iz kojeg će se, prema potrebi, spašavati drugi životi.« Ministrici ovdje možemo poručiti tek: »Dobro jutro Kolumbo!« Što je radila do sad i kako joj ranije nije palo na pamet poduzeti inicijativu koja bi onemogućila malverzacije novcem građana i države – to je bolje ne pitati. Ministrica je sigurno imala važnijeg posla, kao što su važnijeg posla od bavljenja udrugama imale i sve političke garniture prije aktualne. Možda je sad vrijeme da razmislimo i ovom problemu ili će sve ostati na zgražanju ružnim repovima humanitarne akcije za pomoć maloj Nori, strašnom lavu.