Nikola Vuljanić iz stranke Lesarovih laburista, od proljetošnjih izbora i član Europskog parlamenta, pozvao je Europsku komisiju da presudi. Traži da oni tamo u Bruxellesu hitno razmotre smije li se u Hrvatskoj provesti ovaj referendum o braku i da mu jasno odgovore što su zaključili. 

   Jer, objašnjava Vuljanić u pismu koje je upravo poslao u sjedište EU, plebiscitom, koji je inicirala katolička udruga U ime obitelji, žele se preduhitriti eventualne zakonske promjene koje bi i gay parovima omogućile da sklapaju brak. Pokretanje referenduma o jednom ovakvom pitanju iz domene ljudskih prava je »nedemokratsko« i »neustavno«, suflira Vuljanić Europskoj komisiji, budući da se o pravima manjina ne smije moći odlučivati na referendumima. 

   Stvar je, dakle, vrlo ozbiljna, a o nečemu takvome EK mora imati mišljenje, piše naš laburist. 

   Premda ne treba sumnjati u to da je zastupnik Vuljanić imao časne namjere kad je kuckao po tastaturi i sastavljao svoj zabrinuti dopis, ovaj slučaj pokazuje kako čak ni neki političari, čak ni neki političari iz uspješnih parlamentarnih stranaka, i čak ni neki političari koji su sami izabrani u tijela EU, nemaju blage veze kako stvari u ujedinjenoj Europi doista funkcioniraju. 

   Naime, ovako kako Vuljanić sada zaziva birokraciju EU da ona razriješi jedan momentalno akutni problem hrvatskog društva, točno tako i mali Ivica vjeruje da će ga njegov tata uvijek spasiti iz svake situacije iz koje sam ne zna van. 

  Države članice, međutim, nisu pokrajine, kotari, protektorati ni gubernije EU, niti je to ideja ni smisao europskog udruživanja, pa ni Hrvatska nije zemlja kojoj će se, kad god se pokaže da je sama u nečemu nedorasla i konfuzna, ekspresno slati pisane intervencije i upute za rukovanje iz Bruxellesa. 

   Postoji, naravno – kao putokaz – set pravila i principa koje su prihvatile sve države kao nešto zajedničko. Ali Hrvatska će se ipak morati dogovoriti – prvenstveno sama sa sobom i kod sebe doma – kako će ljudi ovdje živjeti i koliko će sloboda uživati te na kakva ćemo se društva ugledati. 

   Europsku uniju će svakako, uvijek i konstantno, zanimati trošimo li mi više nego što smijemo i zadužujemo li se kao pijani avanturisti – zato da ostale države ne bismo doveli u situaciju da nas one svojim novcem spašavaju od bankrota. I to je taj nezaobilazni i racionalni tip kontrole bez koje se stvar automatski urušava. 

   No, hoćemo li prema gay populaciji biti konzervativniji ili liberalniji, hoćemo li dopustiti upotrebu ćirilice u javnim poslovima i do koje mjere, kakvo obrazovanje ćemo dati svojoj djeci, hoćemo li osigurati da svi plaćaju poreze, znamo li se nositi s korupcijom i sve drugo što se tiče nas ovdje, to moramo moći i znati rješavati sami. 

  Za to nam, uostalom, služi mreža institucija, od političkih stranaka i predsjednika države do civilnog sektora, od sudova do Ustavnog suda, od Vlade do lokalne samouprave… 

   Što se tiče referenduma, zbog kojeg je svoj mali traktat poslao Nikola Vuljanić, naše institucije su potpuno zakazale, jednako parlamentarna većina kao zakonodavac kao i Ustavni sud, i tu je štetu moguće ispraviti tek za neke nove situacije i prijepore. Ali svakako ipak ovdje, a ne u Bruxellesu. 

   Zrelo i otvoreno društvo ne raste samo na livadi. Moramo ga, tako to ide, uzgojiti sami.