U situaciji u kojoj je pobjeda Davora Bernardića u SDP-u u Zagrebu pokazala da u vladajućoj stranci više nema svetinja i da se svačija karizma, pa i šefa stranke Milanovića, lako može istopiti, u Rijeci se dogodila zanimljiva epizoda.

 Neprikosnoveni gradonačelnik Vojko Obersnel imao je na stranačkim izborima protukandidata, autsajdera Hrvoja Štefana, koji je uspio osvojiti čak trećinu glasova članova stranke koji su glasali, dok je Obersnel ostao na dvije trećine podrške. Iako je pobjeda neupitna, to je ipak iznenađenje, jer se očekivalo da će Štefan ostati na razini simboličke podrške.

Pogodovao mu je odaziv – jedva tridesetak posto, te je Obersnel ovoga puta pobjedu odnio sa svega 22 posto podrške ukupnog vlastitog stranačkog članstva – glasovima 203 od ukupno 927 birača, od čega je svega 319 bilo na biralištima. I na izborima 2010. Obersnelu je odaziv bio relativno slab, sličan kao sada, ali je broj članova stranke bio manji, pa je pobjedu tada odnio sa 51,2 posto. 

  Pritom, gotovo da uopće nije važno tko je Obersnelu bio protukandidat. Ovo je poruka da on nema apsolutnu podršku svojih kolega i da bi ga neki ozbiljniji kandidat (pritom se naravno misli na reference iz CV-ja i karijeru, a ne stavove) lako mogao pobijediti.

 A ovo nije prva takva poruka: prvu lekciju Obersnel je dobio još na konvenciji SDP-a u lipnju 2012. kad se nadao uz podršku Milanovića postati potpredsjednikom SDP-a – nije postao ni članom Predsjedništva.

Drugo upozorenje stiglo mu je na lokalnim izborima u svibnju – drugi krug lokalnih izbora sa kandidatom HDZ-a objektivno je veliki pad za SDP u crvenoj Rijeci, mada je Obersnel na kraju pobijedio i po peti puta postao gradonačelnik.

Možda se Obersnel teško miri s činjenicom da nije najpopularniji čovjek na kugli zemaljskoj, ali čini se da je tako. SDP-ovo članstvo u Rijeci nije zadovoljno autarkičnošću svoga šefa, okruženog najužim suradnicima iz stranke (slovom i brojkom, dva-tri) ili što je još gore iz PR službe na Korzu 16.

Glavni su mu savjetnici ljudi koji nikada nisu dobili politički mandat da vode politiku, jer nisu ni članovi stranke niti su javno istaknuti. Gradonačelnik, međutim, misli da upravo s njima treba kreirati gradsku politiku, a onda je samo prezentirati ostalim članovima stranke.

Pustimo sad na stranu PR spinove o tome da su građani Rijeke na lokalnim izborima kreirali Strategiju 2020. – Obersnel o svemu odlučuje sam, uz suflere iz svog kabineta. Po njemu, sve drugo bilo bi zastarjelo i komitetsko shvaćanje politike, on je dobio mandat građana i stranke i ima pravo na svoj policy-making.

Odlično, kad bi SDP-ovci time bili zadovoljni. Ali nisu. Šef stranke niti ih saziva, niti ih išta pita kad ih jednom u kvartalu, sazove. Demokratska participacija gotovo da je umrla kao pojam u SDP-u. 

Ups, govorimo li o Obersnelu ili Milanoviću? O obojici, nažalost. Milanović je dobio snažnu poruku u Zagrebu kroz Bernardićev trijumf, a i Obersnel u Rijeci kroz trećinu glasova za Štefana. Valjda to sad već i sami vide?! 

  I ako ih išta politički dođe glave, to neće biti ni kriza ni nezadovoljni građani, nego njihovi nezadovoljni stranački kolege koje nitko ništa ne pita i koji su potpuno nepotrebni svojim stranačkim šefovima. Sada su ti ljudi toga već polako svjesni – ovi izbori u SDP-u to dokazuju.

 Pitanje je stoga koliko će još uspjeti potrajati Obersnelov obelisk od crvenoga rubina, kojega bi si on tako rado podigao na Korzu, ali kojega, osim njega, zapravo nitko ne vidi. Jednostavno, jer nitko nije svet.