Kada sam prije mjesec dana na ovom mjestu nagovijestio »buđenje« Mladena Bajića i ponovno otvaranje istrage protiv obavještajca Perkovića – a sve ne bi li se nekako izbjeglo njegovo izručenje Njemačkoj, koja mu želi suditi zbog likvidacije hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića – istodobno sam priželjkivao da do toga ipak neće doći.

Čak sam u jednom trenutku pomislio kako će ih možda činjenica da je njihov plan »otkriven« ponukati da se predomisle i da nas poštede još jedne blamaže, no to je ipak bilo previše naivno. 

   Plan je bio predvidljiv. Najprije treba promijeniti Ustav i ukinuti zastaru za teška ubojstva, što bi onda otvorilo prostor za ponovno pokretanje istrage protiv Perkovića.

A činjenica da se protiv Perkovića vodi postupak u Hrvatskoj onda bi trebala biti opravdan razlog za odbijanje europskog uhidbenog naloga, koji je u međuvremenu stigao iz Njemačke. 

   Perković bi tako morao izaći pred »neko pravosudno tijelo«, čime bi se obistinila nedavna najava premijera Milanovića, ali i ispunila želja samog Perkovića. Ako već mora na sud, i on bi radije da to bude hrvatski, a ne njemački sud. Perković, dakle ostaje kod kuće, a njemački uhidbeni nalog u ladici. 

Bajić, čini se, još nije donio definitivnu odluku ili barem želi da drugi misle kako još nije odlučio. Ako se, dakle, pokaže da je vijest o otvaranju nove istrage protiv Perkovića samo pritisak na Bajića – bez obzira dolazi li od Perkovićeve obrane ili ministra pravosuđa – operacija spašavanja špijuna Perkovića mogla bi dobiti nove i posve nepredvidljive zaplete.

   Jer što ako Bajić otkaže poslušnost? Što ako se pokaže da Bajić ipak odbija sudjelovati u toj jeftinoj pravosudnoj farsi? Jer kako vjerodostojno objasniti da isti oni dokumenti i dokazi protiv Perkovića, koji svih ovih godina nisu bili dostatni za njegovo procesuiranje, odjednom postaju ozbiljni i uvjerljivi? 

Posrijedi je politikantska manipulacija i instrumentalizacija pravosudnog sustava, što je naročito opasno u našoj situaciji. Upravo u ekonomskoj i društvenoj krizi neovisno pravosuđe bi trebalo biti važan faktor stabilnosti i jamac pravne sigurnosti. Dok su gospodarski i politički sustavi podložni vanjskim olujama, pravna država i u krizi mora funkcionirati.

No ovaj primjer – baš kao i nepodnošljiva lakoća kojom je vladajuća koalicija nagovijestila kako bi radije riskirala ustavnu krizu nego poštovala prvu narodnu referendumsku inicijativu – pokazuje kako nije u krizi samo ekonomija, nego i sami temelji naše demokracije.