Dvaput se s njima sastajao, svi su dobro vidjeli što je od toga bilo, i sad bi lijepo bilo dosta. 

   U skoro svakoj drugoj situaciji premijeru bi trebalo savjetovati upravo suprotno ponašanje. Dakle da uporno razgovara i dalje. Da strpljivo tumači stavove i politiku Vlade, uzroke i posljedice, i da na taj način polako pridobiva članove stožera da prestanu izazivati nasilne nerede te da se okrenu toleranciji i normalnom životu u okvirima hrvatskog pravnog sustava. 

   Uvjerenje da se vlast treba naći s prosvjednicima i pokušati riješiti probleme u Vukovaru na svima prihvatljiv način i prevladalo je kod većine dobronamjernih ljudi upravo zato što bez razgovora i dogovora u pravilu ne može biti pravog uspjeha ni u jednoj aktivnosti u javnom prostoru. 

   Kad se o kontroverznim stvarima ne razgovara, onda nastaju trzavice, a trzavice s vremenom prerastaju u sukobe koje je to teže sanirati što duže zriju zakopani u šutnju. Razgovor je zato osnovni princip svake zdrave i demokratske politike i svatko pametan i razborit svjestan je njegove nezamjenjivosti. 

   Ovo je, međutim, vrlo posebna situacija i zato zahtijeva vrlo poseban pristup. 

Poseban zato što čelnicima stožera ne bi bilo do razgovora s Milanovićem da im to nije efektna i besplatna reklama. Za tu vrstu interakcije sa sistemom fućkalo bi im inače sto posto.

Stožer naprosto ima političke ambicije, koje ne zna čak ni minimalno prikriti, a u njima su ćirilica, Srbi, Hrvati i simbolika Vukovara samo golo sredstvo manipulacije. 

   I zato naravno da ni jučer nije postignut nikakav dogovor kad tu dogovora nema i nikad ga neće ni moći biti.

Osim ako bi Milanović pristao izaći iz Banskih dvora i dobrovoljno ih prepustiti stožeru i njihovim suflerima s političke desnice kojima, pak, stožer treba jer im se dopada ideja da dobiju izbore bez izbora. 

   Dakle, oko neke dobre vjere i dobre volje da se radi za dobrobit Vukovara stvarno se tu ne treba zavaravati. Stožer povlači premijera za nos jer je upravo to prava agenda. 

   Sve te igrice oko ugovaranja sastanaka s vlašću, te pomopozne diskusije o sastavu i mjestu na kojima se oni trebaju održati, sva ta prethodna i naknadna komentiranja, ta zauzimanja političkih pozicija, ta izricanja prognoza i prijetnji i to pokazivanje važnosti i nadmoći – sve to stožerašima služi samo za javnu promociju. 

A u stvarnosti, oni naprosto žele slavodobitno pokazati kako oni diktiraju premijeru što će raditi. Žele ga poniziti. Postavljati mu uvjete i ultimatume.

Žele da se oko njih pleše i igra, da im se vlast ulaguje i čini sve što oni pokažu prstom. Usuđuju se reći da je popis stanovništva falsificiran.

Traže moratorij na primjenu Ustavnog zakona o pravima manjina, pozivaju se na »europske kriterije« koji ne postoje i traže da se po Vukovaru može nekažnjeno razbijati. Što je sljedeće? 

   Tome Milanović ne smije podilaziti. Za taj pristup potrebna je stanovita hrabrost, ali sve drugo je promašena politika.