Što je ostalo od socijalne osjetljivosti i solidarnosti hrvatske političke elite s ljudima koji su ih izabrali? Gotovo ništa. Odgovor je predvidljiv, ali je paradoks kako je artikulirana kritika javnosti s godinama sve slabija. Sve više siromaha, a sve manje volje da se digne glas zbog opće bahatosti i grabežljivosti. 

   Skupocjeni automobili su tek dio priče, ali su dobar primjer kako se stvari otimaju svakoj kontroli i zdravom razumu. Sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel (SDP) nabavlja auto od 430 tisuća kuna, gradonačelnik Umaga Vili Bassanese (SDP) naručuje auto do 350.000 kuna, varaždinski župan Predrag Štromar (HNS) nabavlja sedam auta za milijun kuna, a varaždinski gradonačelnik Goran Habuš (HNS) jedan od 390.000 tisuća kuna. Novi auti nabavljaju se u »Autocesti Rijeka-Zagreb« i drugim državnim tvrtkama, a premijer koristi blindirani BMW od 100.000 eura i usput sebi dozvoljava drskost skretanja aviona Vlade na krčki aerodrom zbog njegovih privatnih obveza. Da ne bude zabune, ovdje su neki primjeri rastrošnosti političara iz vladajućih stranaka, ali ni HDZ nije ništa bolji. Nema tu razlike. 

   Istovremeno je početkom tjedna ministar financija Slavko Linić govorio o mogućnosti povećanja PDV-a na 27 ili čak 30 posto, koji bi bio nož u srce građana na rubu preživljavanja. Prije nešto više od tri mjeseca ušli smo u Europsku uniju u kojoj 43 milijuna Europljana gladuje po podacima Crvenog križa. Ta ista Europa nas stavlja pod monitoring, jer smo prezaduženi i ne možemo servisirati ni kamate, kamoli glavnicu. Ministar rada i socijalne skrbi Mirando Mrsić mijenja Zakon o radu i javno govori kako su prošla ona vremena kad se moglo osam sati raditi, osam odmarati i osam spavati. Hrvatsko zdravstvo se raspada na očigled korisnika. Štrajk traje, najbolji liječnici i sestre odlaze, čak i pacijenti s teškim bolestima kao što je karcinom moraju tjednima čekati da bi došli do operacijske sale. Oni s lakšim zahvatima čekaju i duže. I to nije igra, doista su u pitanju ljudski životi. 

  Stvari su se otele kontroli i sve ovo pokazuje da Hrvatska u praksi nije socijalna država, kao i da se Ustavom zajamčena prava ne poštuju. Dovoljno je citirati članke 55 i 56, koji kažu: »Svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost. Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.« Za koga su od 4,4 milijuna ljudi u Hrvatskoj ove ustavne odredba još na snazi? Tek za ekskluzivnu manjinu u koju spada i hrvatska politička elita. 

   Dok se hrvatska država raspada i puca po svim šavovima u Planu 21 Kukuriku koalicije i dalje stoji kako je »sigurnost, solidarnost, ravnopravnost, pravednost i napredak svih hrvatskih građana temeljni cilj«, kao i da se mora »pravednije raspodijeliti teret krize.« Te su riječi mrtvo slovo na papiru. Zbog njih ne može biti govora o vjerodostojnosti političara generalno, ali isto tako raste potreba za reakcijom i akcijom civilnog društva, odnosno samih građana. Premijer Milanović se uredno pravi slijep i gluh na sve što se događa, ne pokazuje ni najmanju naznaku državničke reakcije spram raskoši, bogaćenja i lagodnog života svojih kolega. Neće reagirati, nikome reći da je pretjerao, kamoli bilo koga kazniti ili iskoristiti autoritet funkcije, pa narediti barem SDP-ovcima da vrate aute ili smanje plaće. Ali zato voli pričati o vjerodostojnosti političara i dokazivati značaj države na efemernim pitanjima kakav je uostalom i lex Perković i ćirilica u Vukovaru. 

  Zaključak je jednostavan. Hrvatskoj je pod hitno potreban poseban Zakon o štednji političke elite, štednji koju na svojoj koži osjećaju obični ljudi. I sve je teže podnose. Primjerice, u tom Zakonu lako se može odrediti da niti jedan službeni auto u niti jednoj općini, gradu, županiji, ministarstvu, agenciji ili državnoj tvrtki ne smije koštati više od 150.000 kuna. I ta je cifra čisti luksuz, jer su i ti automobili limuzine kakve si većina ljudi u Hrvatskoj nikada neće moći priuštiti. Saborskim zastupnicima je dovoljna plaća od 10.000 kuna, jer barem 4 milijuna ljudi u Hrvatskoj takvu može samo sanjati. Nema nikakvog razloga da plaće u lokalnoj samoupravi budu veće od 10.000 kuna za bilo koga, pogotovo ne tamo gdje održivost lokalnih proračuna financira državni proračun. A takvih ima puno. Nažalost, utopijski je i naivno očekivati od državnih dužnosnika da sami shvate gdje žive i pruže svoj doprinos solidarnosti o kojoj tako rado pričaju kad provode mjere štednje, oporezivanja ili restrukturiranja iza kojeg stoje otkazi. Treba ih natjerati na to. Ako može referendum o braku, monetizaciji autocesta, možda može i o kresanju bahatosti političara. Taj bi i njima išao u prilog. Ukoliko još uopće mogu skinuti masku bešćutnosti i shvatiti kako nisu birani radi privilegija i osobne koristi. Prije nego osvane dan kad ni njih Ustav više neće štititi.