Ako u Zagrebu na stranačkim izborima pobijedi Davor Bernardić, to će biti početak kraja Zorana Milanovića – ovako su zvučala upozorenja političkih analitičara i SDP-ovskih insajdera prije nedjelje, 20. listopada. I Bernardić je pobijedio. Nije se dogodila apokalipsa danas ni kataklizma biblijskih razmjera, još. A što se zapravo dogodilo? I što će se tek dogoditi?

Prvo, šef stranke doista je doživio poraz Berinom pobjedom. Kažnjeni su Milanovićevi igrači, trbuhozborci, a Milanović izgubio utoliko što je u kampanji javno stao protiv njega. Nije se uspio suzdržati od netrpeljivosti prema mladom kolegi koji mu neprestano prkosi i koji se, nakon što mu je jasno rekao što misli o njemu maknuvši ga iz utrke za gradonačelnika Zagreba, usudio ponovno dignuti glavu. Milanović ga smatra i danas bandićevcem, ne samo po populističkom stilu, nego i po podršci na terenu, po strukturi ljudi koju njeguje u stranci. Iz njegovih krugova neprestano dolaze tvrdnje da je Bero ispražnjen od bilo kakvih sadržaja, ideologije, ljevice, da je klasični demagog i populist kojem je samo do toga da prevaga u stranci bude na njegovoj strani (mada Bernardić, objektivno, barem deklarativno, u svojim istupima koristi više ljevičarske retorike nego itko drugi u SDP-u trenutno). 

  S druge strane, ako će biti pametan, Bernardić će se na konvenciji koja tek slijedi okružiti što većim brojem milanovićevaca, jer uspjeh može postići samo ako uspije dokazati da njegov cilj nije isključivo rat protiv šefa stranke nego, doista, rad stranke i buduće pobjede. Ako na prvoj kadrovskoj stepenici sada kao pobjednik pokaže uskogrudnost, bit će jasno da tu pobjedu nije zaslužio. Jer, ma koliko se novinari i javnost naslađivali sukobima u SDP-u, raskol u vladajućoj stranci uz ovakvu oporbu i HDZ nije poželjno rješenje za državu. Utoliko, za pretpostaviti je da će Bero biti dovoljno mudar da ne pretjera u ratu s Iblerom. Njegova pobjeda ne znači, stoga, automatsko granatiranje Iblera. 

   Ali, svakako, predstavlja ukopavanje u rovove. Antimilanovićevska osovina koju čine Bernardić, dva potpredsjednika – Rajko Ostojić i Zlatko Komadina, ali i uskrsla Željka Antunović i uvijek prisutni Tonino Picula, sigurno neće odmah nakon Berine pobjede ići u rušenje Milanovića. Svjesni su da čak ni pokoravanje Zagreba nije dovoljno da se pokuša svrgnuti šefa stranke. Ali da u ovom trenutku nema ni razloga za to. Premijer ima i dalje podršku velike većine svoje Vlade, Sabora, koalicije, stranačkih članova; njegovo rušenje sada bi bilo kontraproduktivno, čak suicidalno za ovu grupu nezadovoljnika Milanovićevim isključivim stilom vođenja partije. Ali Berinom pobjedom oni su dobili legitimaciju: tu smo, postojimo, ušančeni smo, i čekamo. 

  Nezadovoljstvo u dijelu stranke sada je jasno artikulirano, ono je postalo mjerljivo, opipljivo. Stvoren je, na neki način, plan B za slučaj da Milanoviću stvari u Vladi krenu po zlu, a ekonomska kriza ojača. U tom trenutku nezadovoljni u stranci će se imati kome okrenuti, a ljudi su kvarna roba i kad vide da brod tone, znaju dosta brzo otplivati, pogotovo zato što se ova frakcija, nazovimo je pravim imenom, predstavlja mnogo lijevijom od Milanovićeve vladajuće struje. 

   Je li to, dakle, početak Milanovićevog kraja? Ne nužno, ako Vlada ipak uspije. Da sigurno, ako ionako sve ode kvragu. 

   I još sigurnije, ako Milanović ne uspije dostojanstveno otrpjeti oporbenu situaciju u Zagrebu. Ako krene u raspuštanje zagrebačkog SDP-a, tek će to biti smrtna presuda za Milanovića.