Nekada davno, u nekom drugom sistemu, u nekoj drugoj državi, zapravo u nekom sasvim drugom svemiru, majka je napeto gledala u ekran, prateći što će teta u kadru reći barbi u kadru. Otac je frktao nosom gledajući na sat i nadajući se da »Prljavi Harry« još nije počeo na Prvom. Djetetu je malo što bilo jasno o napetosti onoga što majka gleda, i rado je glumilo očev daljinski upravljač kad bi konačno krenula slova, a majka duboko uzdahnula. Jer napetost go ahead make my day Harryja kudikamo mu je bila jasnija.

   Otad su prošle prilične godine, dramske serije koje je majka napeto pratila, a na koje bi se ponekad nakačio i otac negdje su duboko u arhivima televizija koje su nastale raspadom JRT-a. Ono dijete počelo je cijeniti dramske serije (iako se nikad nije zasitilo dobrog starog Clinta), no onda se pod dramske serije počeo prodavati jeftini bofl Jelene Veljače, a za bilo što pametnije od toga valjalo je poći do barbe Torrenta.

   No kako to biva u svim dobrim serijama, uskoro će se desiti i neki obrat. Ne treba od njega raditi slona, ništa se tu turbo genijalnog nije desilo, ali valja reći: »Na terapiji« je dobra serija. Krenula je na HRT-u zajedno s jesenskom shemom i zasad je, osim probuđenog HRT-a 3 i »Labirinta«, jedna od rijetkih novih svijetlih točaka na javnoj televiziji.

   Serija nije naš originalni proizvod, nastala je prema izraelskom predlošku koji je od 2005. prodan u dvadesetak zemalja, gdje se uglavnom dosta uspješno prikazuje. Začudo, Hrvati je nisu uspjeli ubiti. Dapače, u skromnom setingu psihoterapeutske ordinacije, bez velikih redateljskih egzibicija dešavaju se pametne raščlambe ljudskih karaktera. Glumci su pretežno solidni, pogotovo Leon Lučev u ulozi specijalca, bivšeg branitelja, a ni kostur priče o psihoterapeutu koji i sam ima problema začudo ne rezultira zijevanjem.

   No ono što je u toj seriji najbolje, njen je scenarij. Ako i nije »naš«, barem na tren uspio je pojmu dramske serije vratiti dignitet narušen balonima od sapunice.