Damir Mišković, predsjednik HNK Rijeka, prvi čovjek Udruge prvoligaša i dopredsjednik HNS-a, mora poslati pismo zahvale Isusu Šukeru (Mamiću) i njegovim apostolima (članovima Izvršnog odbora), što za Štimčeva nasljednika nisu odabrali jedino logično rješenje – Matjaža Keka!

Za dvije utakmice baraža za »brazilsku vizu« i spašavanje obraza hrvatskog nogometa. Osim ne manje bitnih 100 milijuna kuna u blagajni HNS-a. Zašto Kek? Jednostavno je objašnjenje. Rijekin trener vodi Rijeku (sjajno), kao da je za kormilom neke nacionalne vrste (31 igrač do sada), pokazao je kako se iz Europe izbacuje (sa slabijim sastavom) Žilina i Stuttgart u dvije utakmice, nakon minimalnih 2:1 u prvim (domaćim), utakmicama. 

   Ali, najvažnije, prije četiri godine u baražu za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi, sa Slovenijom je eliminirao veliku Rusiju Guusa Hiddinka. Na crnom kontinentu je zamalo zapaprio Englezima Fabija Capella, kojega su nakon toga »kupili« Rusi za desetak milijuna eura. Rusi su s Capellom igrali na sigurno. Vade karte za Brazil. 

  Hrvatskom je puku definitivno bila važnija smjena omraženog, nikad prihvaćenog Štimca nego ime nasljednika. Davor Šuker je, navodno, sam presjekao gordijski čvor, ali »svi Mamići«, morali su to uraditi ranije, nakon Beograda, umjesto da se kupaju u šampanjcu slavlja zbog remija protiv Srbije.

Ali bili su slijepi kao stručnjaci i čelnici nogometne organizacije. Vjerovali su u čuda. Belgija i Škotska su ih otrijeznili. 

   Možda bi pokušaj sa Slovencem Kekom bio poniženje (?) za hrvatsku struku, ali neobjašnjivo je kako nitko nije razmišljao o najboljem treneru na našim prostorima, Tomislavu Ivkoviću.

Možda mu zamjeraju, kao svojedobno Prosinečkom, što je bio član Crvene zvezde. Ljudi moji, prošlo je vrijeme nacionalnog naboja, sada je u pitanju kvaliteta i znanje.

Profesionalizam u odnosu prema poslu, čega je sigurno nedostajalo među igračima koji su Štimca doživljavali kao – trenera bez vizije (sustava, igrača i igre…) i okrenuli mu leđa.

Ivković je bio Barićev pomoćnik na Europskom prvenstvu 2004. u Portugalu, pa prvi Kranjčarov asistent na Mundijalu Njemačka 2006. godine. Iskustva mu ne nedostaje, znanje nije sporno. 

Davor Šuker odlučio je staviti sudbinu Hrvatske (i svoju!) u ruke braće Kovač, Nike i pomoćnika mu Roberta. Jer, oni su kao sijamski blizanci. Hrabro, nema što, ako se Štimac poskliznuo na kartu neiskustva trenerskoga.

Pred Nikom je, naime, utrka Formule 1 nakon što je prije nekoliko mjeseci položio vozački ispit… David Copperfield? Možda, nikad se ne zna. U konačnici, sve je na igračima. Jer, Kovači ne mogu nacrtati novu taktiku u dva treninga, promijeniti način (katastrofalne) igre, standardizirati sastav i podmazati mehanizme. Ono što je nedostajalo kod Štimca.

  Zanimljiva je izjava Robertove supruge Anice. Rekla je kako su svi sretni zbog imenovanja Nike i Roberta, ali je situacija malo tužna. I ponudila rješenje: »Dečkima treba malo bibera pod guzu…«. Anica je bivša kraljica Europe (1995.), bila je druga na izboru za Miss svijeta iza Venecuelanke Jacqueline Aguilera. Zna sve tajne uspjeha. 

   Nogomet (hrvatski) je u načelu prljav i ruglo društva, sportski novinari šljam, ali lopta je zahvalna tema. U njenom značaju svjedoče »politički komentatori« prljajući papir filozofskim otkrićima. Sve je politika, čak i – politika. Posebice ako imate dovoljne količine »Aničina papra«. 

   Sretno, Niko! Kapetane, nakon 12 godina igranja za reprezentaciju, pred tobom je 180 najvažnijih minuta u karijeri. Bez obzira na to što će u slučaju neuspjeha krivac biti – Štimac…