Ovog vikenda zagrebački će SDP-ovci birati svog predsjednika. Ova je politička utakmica, iako definitivno zanimljiva i važna, ipak ostala u debeloj medijskoj sjeni ćirilice i skidanja dvojezičnih ploča, lex Perkovića i mogućih sankcija, te ovotjednog »delikatnog« istupa srpskog predsjednika Tomislava Nikolića.

Međutim, riječ je o važnom političkom događaju budući da se bira prvi čovjek najbrojnije organizacije najjače stranke u državi. Istina, SDP je u Zagrebu u velikoj krizi, izgubljeni su lokalni izbori i stranka je prvi puta od proljeća 2000. u oporbi. 

   Zagrebačkom SDP-u definitivno treba provjetravanje, što naravno ne znači nužno da Davor Bernardić više ne bi trebao biti na čelu organizacije. Manje je tu važna kadrologija, odnosno hoće li na čelo stranke doći on ili Gordan Maras ili Mirando Mrsić.

Jer sva su trojica na ovaj ili onaj način imala utjecaj na ono što se zadnjih 13 godina događalo u zagrebačkoj organizaciji, i za vrijeme dok je na njenom čelu bio Milan Bandić kao i u doba kada je ga je naslijedio Bernardić. Naravno u zadnje tri i pol godine on je imao najveći utjecaj, nešto manji Maras dok je Mrsić ipak bio po strani budući da u tom razdoblju nije bio dio vladajuće frakcije. 

   Provjetravanje je zapravo potrebno kako bi se sa zagrebačkog SDP-a konačno uklonila velika i opterećujuća sjena Milana Bandića koji je na njegovom čelu bio više od 15 godina. Bilo je to više nego vidljivo prije nekoliko tjedana na sjednici zagrebačke Gradske skupštine na kojoj se raspravljalo o tragičnoj financijskoj situaciji u Zagrebačkom holdingu koji grca u velikim dugovima.

Bandić je tjednima prije sjednice, ali i na njoj, lupao po SDP-u, a da mu nitko nije znao ni želio odgovoriti. Ista je situacija bila i za vrijeme izborne kampanje kada ni SDP-ov kandidat za gradonačelnika Rajko Ostojić ni cijela stranka naprosto nisu znali kako bi se odnosili prema Bandiću.

Nisu ga mogli brutalno napadati jer bi time dijelom pljuvali i po sebi, a nisu ga opet mogli i ostaviti na miru jer onda cijela kampanja ne bi ni imala smisla. Na kraju se našlo nekakvo srednje rješenje koje je i dovelo do poraza. A opet i teško da se moglo bolje proći. 

Međutim, tko god pobijedio i preuzeo kormilo zagrebačkog SDP-a neće mu biti lako. Još tri i pol godine oporbe u Zagrebu tijekom kojih će ritam definitivno udarati Bandić – kombinirano s gospodarskim posrtanjem cijele zemlje za koje će ljudi sve više kriviti SDP, a sve manje HDZ – za novog će ili starog lidera zagrebačkih SDP-ovaca predstavljati ogroman, možda i nepremostiv izazov.

Nije ovo 2000. godina kada su birači polagali velike nade u SDP i njegovu koaliciju i bili spremni čekati dulje vrijeme kako bi stvari krenule nabolje. Nema više jeftinih kredita kojima bi se gradile autoceste i pokrenulo cijelo gospodarstvo. Sada su, budući da je gospodarska situacija puno gora, svi nestrpljiviji i nemaju razumijevanja za objektivne teškoće koje objektivno postoje. 

 S druge strane SDP u Zagrebu, ozbiljno je podijeljen i bez prave političke priče s kojom bi se moglo izaći pred birače. Osim toga, tko god pobijedi imat će iza sebe podijeljenu stranku i trebat će sigurno dosta vremena da se slegnu posljedice vrlo žestoke unutarstranačke kampanje.

SDP u ovom trenutku ni u kojem slučaju ne predstavlja organizaciju koja bi svom budućem čelniku, ma tko on na kraju bio, jamčila svijetlu političku budućnost. Štoviše, lako bi se moglo dogoditi da pozicija prvog zagrebačkog SDP-ovca postane mjesto s kojeg se odlazi u političku mirovinu, a ne na Iblerov ili Markov trg.