Prije 12 godina, sredinom srpnja 2001. godine, na Brdu kod Kranja sastali su se tadašnji američki predsjednik George W. Bush i tadašnji i sadašnji predsjednik Rusije Vladimir Putin. Bio je to njihov prvi sastanak.

Taj je sastanak obilježen time što se na njemu zapravo ništa nije dogodilo, svakako se nije dogodilo ništa važno. Najvažniji doseg tog sastanka bila je atmosfera stvorena između dvaju čelnika dvije nuklearne velesile.

Sastanak je isprva bio napet, inicijalno rukovanje dva predsjednika opisivano je kao kruto i pomalo mučno, ali nakon sat vremena sve se promijenilo i pred novine su izašla dva nasmijana čovjeka. Dapače, atmosfera je bila toliko dobra da je Bush na svoj ranč u Teksasu pozvao Putina. Ta je atmosfera postala vijest. 

   Tjedan na izmaku također je bio uvelike označen analiziranjem atmosfere. U Ženevi su započeli pregovori o iranskom nuklearnom programu između Irana s jedne i grupe 5+1 (stalne članice Vijeća sigurnosti i Njemačka) s druge strane, pri čemu je druga strana osnažena i Catherine Ashton kao predstavnicom Europske unije.

S tih je pregovora zasad sadržajno vrlo malo procurilo u javnosti, a ono što je najzanimljivije to što se odnosi na sam sadržaj, nije procurilo ni u zapadnim, ni u iranskim medijima nego kroz rusku agenciju RIA.

U nedostatku sadržajnih informacija (što Iran nudi, što je doista predložio, kako bi se to trebalo odvijati, što o tome misle predstavnici Grupe 5+1…), sadržaj je postala atmosfera pregovora, a nju svi opisuju kao pozitivnu. Većina je izvještaja započinjala upravo izjavama diplomata o toj pozitivnoj atmosferi. Upravo je ta pozitivna atmosfera kakav-takav razlog za optimizam. 

Kvalitativna odrednica atmosfere notirala se i nakon sastanka hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i srpskog mu kolege Tomislava Nikolića u Beogradu u srijedu. Detalji razgovora (zasad) nisu poznati. Poznate su teme o kojima su dva predsjednika razgovarala, Josipović je inzistirao na rješavanju pitanja nestalih osoba, Nikolić na povlačenju tužbi za genocid.

Drugoga dana posjetili su Osnovnu školu »Matija Gubec« u Tavankutu i tamo su zaključili da su uvjereni da se otvara nova stranica u odnosima dvije države. Tako nešto se manje-više uvijek zaključi. Koliko se zasad razaznaje prilikom dvodnevnih sastanaka Josipovića i Nikolića dogodilo se uglavnom ništa, pa je najveći događaj to što su se susreli. 

   Taj susret je posljedica ponešto promijenjene atmosfere. Ona je prije nepunih godinu, nakon oslobađajućih presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, bila jako loša, spominjalo se i novo ledeno doba u odnosima dvije države.

Atmosfera je u međuvremenu dovoljno uznapredovala, više nije ledena, postala je dovoljno hladna da se dva predsjednika, čiji odnosi nikada neće biti srdačni, službeno sastanu. 

Pozitivnu atmosferu u politici, baš kao ni u društvu ne treba potcjenjivati, ali ni precjenjivati. Odnosi Josipovića i bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića bili su odlični, srdačni, prijateljski. Atmosfera među njima dvojicom bila je najblaže rečeno pozitivna.

I nije se riješilo ništa, iako su svoje prijateljstvo demonstrirali i zajedničkim pijenjem kave u opuštenoj atmosferi Knez Mihajlove. Zato je možda i najbolja vijest iz Beograda ta umjerena hladnoća, rezerviranost između dva predsjednika, koja ima li se na umu njihova prošlost zasigurno neće minuti.

Možda i ta predsjednička hladnoća olakša vladama rješavanje onoga što se obično naziva otvorenim pitanjima.