Trebalo bi pripaziti da pregovori o Ustavu ne postanu Pandorina kutija. Zahtjevi male oporbe također su veoma veliki, regionalni preustroj može postati crna rupa bez dna ako se pažljivo ne razmotri
Počelo je sa lex Perković i izmjenama Ustava sa nezastarjevanjem teških ubojstava, još početkom ljeta. HNS je najprije bio protiv, sada je za, čini se – bezuvjetno, kao junior partner u koaliciji. Sada, kad premijeru Zoranu Milanoviću treba dvotrećinska većina za izglasavanje promjena Ustava, počeli su i pregovori sa oporbenim čelnicima i klubovima, a kako na dnevni red dolazi sve veći broj potencijalnih partnera za ovu operaciju, tako se gomilaju i zahtjevi iz opozicijskih redova – Laburisti traže da u paketu bude i izmjena Ustava koji se odnosi na referendumsko odlučivanje, kao i novi Zakon o Ustavnom sudu. HDSSB pak predlaže novu podjelu Hrvatske na pet regija, uz drugačiji broj županija i općina te drugačiju preraspodjelu poreznih prihoda, što je zahtjev velik kao kuća. Što će za svoju podršku klub Jadranke Kosor i Željka Keruma tražiti, u trenutku pisanja ovog teksta nije poznato. Zna se da je IDS za izmjene, ali s obzirom da premijer Milanović ne komunicira s predsjednikom stranke Ivanom Jakovčićem nego samo sa ministrom Darkom Lorencinom i zastupnikom Giovannijem Sponzom, pitanje je hoće li i IDS imati neke dodatne zahtjeve. Ali ako ništa drugo, sada je barem poznato da Milanović nije spreman sklopiti »pakt s vragom« i da HDZ-ovi neumjereni zahtjevi, bolje rečeno ultimatumi, nisu prošli. Bilo bi, prije svega, potpuno neprincipijelno da je SDP za partnera u promjenama Ustava dobio podršku HDZ-a, i to u trenutku dok HDZ kreće ka inicijativi za raspisivanjem novih izbora, odnosno interpelacijom o radu Vlade, koja je najavljena. I drugo, njihovi zahtjevi o povećanju broja zastupnika iz dijaspore i slične ideje, naravno uz ključnu da se u preambuli Ustava izrijekom spomenu komunistički zločini, za SDP su morali ostati potpuno neprihvatljivi. Sklapanje takvog pragmatičnog saveza bilo bi potpuno svojetonazorski sporno za birače SDP-a, i vjerojatno je bolje da se u Saboru pregovara sa svima, pa i HDSSB-om koji je okrenut ka regionalnim temama, nego sa Karamarkovom svitom koja bi Hrvatsku svojim zahtjevima, od preambule do prakse, skrenula bitno udesno. Ili vratila dva koraka unatrag – što je jedno te isto. Stoga se Milanović morao spustiti među »plebs« i otvoriti razgovore sa sitnim igračima. Druge opcije nije bilo ako premijer želi ustrajati na, prvo, trajnom rješavanju repova lex Perković na kojima je toliko tvrdoglavno inzistirao zadnjih mjeseci, i, drugo, ako želi biti upamćen kao jedan od ustavotvoraca Hrvatske. Milanovića Ustav uvijek najviše zanima kao tema, kao živo štivo kojim se često bavi, i sigurno je da želi ostati upamćen kao osoba koja će za sobom ostaviti bolji, moderniji i čvršći Ustav, kao »statiku zgrade« Hrvatske. No, trebalo bi pripaziti da pregovori o Ustavu ne postanu Pandorina kutija. Zahtjevi male oporbe također su veoma veliki, regionalni preustroj može postati crna rupa bez dna ako se pažljivo ne razmotri, a tema referenduma sama po sebi je skoro teža od izmjena Ustava. Takva vrsta trgovine uvijek je nezgodna i, na koncu, ako kompromisa bude previše, ni izmjene Ustava možda ne moraju biti – sveto pismo.
