Šteta je s ćirilicom u Vukovaru napravljena i sad je teško natrag. Neš ti iznenađenja. Ona pobjeda vladavine zakona i brige o pravima manjina, pobjeda Hrvatske kao suverene države, koja poštuje europske vrijednosti na primjeru uvođenja ćirilice o kojoj je slavodobitno govorio Zoran Milanović, očekivano je dovela do novih ekscesa i polako se pretvara u trakavicu o kojoj ćemo slušati i čitati još godinama s lako predvidljivim rastom tenzija, povećanjem nesnošljivosti i netolerancije, a viškom adrenalina i isključivosti u političkim raspravama što se imaju odigravati pred nama. 

   Generalno i svjetonazorski uopće ne smije biti sporno treba li ćirilica imati pravo života u Vukovaru, ali je pitanje svih pitanja kada, na koji način i pod kojim uvjetima se to mora dogoditi. U pravu su oni koji tvrde kako se zakoni pišu da bi služili ljudima, a ne funkcionirali kao prisilni dekreti. Zbog toga je i policajac, sin poginulog hrvatskog branitelja, koji je odlučio skinuti ploču s ćirilicom na službenoj dužnosti njezinog čuvanja, tek kolateralna žrtva krajnje neozbiljnog i amaterskog pristupa razvoju suživota u gradu, koji mora živjeti sa užasnom boli i teretom masovnih grobnica u kojima je gotovo svatko imao nekoga. Oca, majku, brata, rođaka ili tek prijatelja. 

   – Spreman sam razgovarati s predstavnicima vukovarskog Stožera, ali to ništa bitno ne može promijeniti jer se zakon mora poštovati, kazao je jučer premijer Milanović i time ostavio stvari na mrtvoj točki. Jest dodao i to da se kao Hrvat zalaže za zaštitu prava manjina u Hrvatskoj, dok se u BiH, isto kao Hrvat, zalaže za prava onih koji su u manjini. U pitanju su isti kriteriji, tvrdi Milanović i načelno se ne može reći da nije u pravu. Ozbiljan je problem što ga vukovarska stvarnost demantira. 

  Riječ je o užasno površnom i neodgovornom pristupu, jer nitko ozbiljan, a pogotovo ne hrvatski premijer, ne bi smio živjeti u iluziji kako će se duboki vukovarski problemi riješiti postavljanjem tabela s ćirilicom. Da će tek tako biti prebrisana odvojenost hrvatske i srpske djece u školama ili će duboki ratni ožiljci nestati bez godina razgovora o otvorenim pitanjima, bez rješavanja problema nestalih, bez osiguranja zaposlenosti i koliko-toliko prihvatljive kvalitete života u Vukovaru. Ćirilica je rješenje deklarativne prirode, koje će pozdraviti birokrati Europske komisije, jer je njima važno samo postaviti tabele i ispuniti europske kriterije kao da je Vukovar jednak nekom selu u Švicarskoj, a ne stratište u jednom od najvećih masovnih pokolja u Europi od Drugog svjetskog rata do danas. Tomislav Karamarko je na drugoj strani jednako isključiv, jer jedva čeka javno pričati o silovanju Vukovara i progonu branitelja, koje provodi Vlada i ostavlja dojam čovjeka, koji bi o tome pričao danima, uvijek isto, iznova i iznova, zaboravljajući pritom ponuditi bilo kakvo konstruktivno rješenje, ne samo kad je o ćirilici riječ. 

   Obojica bi mogli i morali puno toga naučiti iz onoga što u Vukovaru govore mala djeca. Ovih dana je u Jutarnjem listu objavljena priča o navodnom skandalu iz jedne Osnovne škole u Vukovaru, gdje je satu prisustvovala i hrvatska književnica Ivana Simić Bodrožić, koja je zapisala riječi jednog dječaka i s pravom procijenila kako bi njegov citat trebao stajati na oglasnoj ploči u svakoj tamošnjoj školi. 

   »Između nas nema razlike, ja treniram košarku s Hrvatima i jedina razlika među nama je kad mi kažemo srećno, a oni sretno, mi trojka, a oni trica. I kad netko nekome udari faul, nikad ne kažemo da je to zato, jer je netko Srbin ili Hrvat, samo mu damo ruku i podignemo ga.« Ima toga još. Recimo nekoliko rečenica iz pisma jedne Vukovarke srpske nacionalnosti koja kaže. 

   »Ne znam za ostale Srbe, ali oni u mojoj obitelji i ja, ne trebamo ćirilicu. Trebamo ljudska prava, trebamo sigurnost. Isto to trebaju i Hrvati ovdje. Meni je svejedno da li je kruh ili hleb ako nemam lovu za to da ga kupim.« 

  Imaju li Milanović i Karamarko išta relevantno reći o tim stvarima? Ili više ne skrivaju kako je najbolje što znaju ova mizerna predstava s manipulacijom Vukovara u zalog jeftinih političkih ciljeva. Isprazno prepucavanje, širenje svađe i mržnje tamo gdje je to najlakše napraviti. Političko kurvanje najniže razine. I bijedna prostitucija SDP-a i HDZ-a. U Vukovaru ima i djece koja zvuče zrelije, pametnije i nude više dostojanstva i tolerancije od Milanovića i Karamarka. Dvojac bez kormilara kad je riječ o sunovratu hrvatskog gospodarstva, rasprodaji imovine i općem padu životnog standarda. Dvojac s vizijom države kao ptičjeg rezervata. U kojem za 4,4 milijuna zamoraca jednako vrijedi vukovarski poučak: I nama je svejedno prodaju li nam kruh ili hleb ako ga nemamo čime kupiti. Ili barem kljucnuti poneku mrvicu sa stola. Ukoliko ih uopće bude u ovom rezervatu.