Svi mi sanjamo o odlasku na posao na Maldive ili Hawaje za čuvara plaže ili skupljanju likeova s kojima bi godinu dana putovali oko svijeta za 100.000 dolara. Možda netko iz Hrvatske uđe u program NASA-e i bude jedan od 70 kandidata koji će dva i pol mjeseca samo ležati, gledati tv i igrati video igrice za 5.000 dolara mjesečne plaće u eksperimentu američke svemirske agencije o utjecaju mikrogravitacije na ljudsko tijelo. Nažalost šanse su male.

Utjeha je da postoji posao iz snova u Hrvatskoj. Posao u kojem možete biti najgori i najneuspješniji, štoviše, nisu vam potrebni nikakvi konkretni rezultati, kamoli pozitivni učinci vašeg rada, a da opet plaća ide i nemate šefa koji će vas svako toliko izribati, toliko da vam bude neugodno pred kolegama, niti će se itko usuditi zaprijetiti otkazom. Takvi poslovi postoje u jednoj modernoj državi, friškoj članici EU-a kakva je Hrvatska, a postoje i u cijeloj EU. 

Biti dužnosnik! To je san. Biti svoj, odnosno njihov, po potrebi, za ništa ne odgovarati, a obećavati kule i gradove. Biti cijenjen i ugledan, a opet ništa pod milim Bogom ne morati. Mislite da nije baš tako? Pa, evo vam suprotnog primjera. Kad blagajnica u trgovačkom centru zajebe račun istog je trena u strahu. Fali li na računu, odbit će se od plaće, a ta je čudo velika, pa je i 50 kuna minusa strašno. Poduzetnik pak radi ko lud po cijeli dan, ima nenaplaćene račune, a ganjaju ga sa sto adresa da plati svoje i očito iz dana u dan, igra bejzbol s vlastitim živcima. A ne ide nježno s palicom.

Ako ste radnik u škveru, sjedite i čekate, materijala nema, posla isto, čak i ako niste lijeni, nemate izbora. Sve više ličite na socijalni slučaj, a ne na radnika. Nezaposleni nemaju šefa, ali imaju briga, jer ih neće niti kao socijalni slučaj. Ako prodajete osiguranje prijeti vam upola manja plaća čim ne ispunite godišnji plan prodaje. Liječnik pak ima užasnu odgovornost, netko može i umrijeti zbog njegove greške, a to je težak teret. Izgubi posao i licencu u tren oka. Dakle, svima radna sudbina ovisi o rezultatima vlastitog rada. To je kapitalizam, nema milosti brale, ili rezultati ili nogom u guzicu i pravo na cestu. 

Zamislite kako bi bilo kad biste okupili samo desetak totalnih siromaha, izašli pred njih i obećali kako ćete im srediti plaću, stan i hranu u roku godinu dana, a da oni zauzvrat besplatno čiste, peru, sade, služe vam, rade što god poželite. I onda prođe godina dana, vi sletite avionom, pa uđete u svoj crni Audi, dođete kući i kažete: Jebiga ljudi, nisam uspio, zajebali su mene, pa moram i ja vas. Garant bi dobili nogom u dupe, Audi bi vam očerupali, kuću srušili, a od vrta napravili spaljenu zemlju. I još bi dobili kaznenu prijavu zbog robovlasništva u 21. stoljeću.

Ali, ta stvar šljaka na većem uzorku. Kad obećate da ćete smanjiti poreze, a onda dođete na vlast i odmah povećate PDV, nije problem. Rekli ste da ćete otvoriti nova radna mjesta, a njih nema, i upravo obrnuto, sve je više nezaposlenih? Planirali ste smanjiti javni dug, a onda dvije godine kasnije priznali da to ne možete i ne znate napraviti, pa ćete ga napucati za još koju milijardu eura? Ni tu nema straha. Rekli ste da nećete rasprodavati državnu imovinu, a onda vam je baš to važna karika u planiranju poslovnih poteza? Svejedno vam nije loše. Otkaza nema, službeni auto i vozač i dalje su na raspolaganju. Po potrebi i avion, stotinjak dobro uređenih stanova ili soba u najužem središtu Zagreba po cijeni najma kao da su u pitanju barake bez struje i vode na rubu smetlišta Jakuševac. Fine plaće, povlaštene mirovine… I povrh svega, svi trče uslikati ili snimiti što ćete pametno kazati o ovome ili onome, jer ste jako važni. 

Zar to nije bolje nego ležati ko zamorac za misiju istraživanja svemira. Nije zdravo toliko čamiti u krevetu, a posao traje samo dva i pol mjeseca. 

Netko će reći kako dužnosnik ipak mora izaći na izbore svake četiri godine, može ih i izgubiti, a onda kukala mu majka. Samo što je u oporbi jednako lijepo, ako ne i ljepše. Jer ni tamo ne rade po učinku, a rezultate nitko i ne očekuje. Ni radno vrijeme nije loše. Evo sad je par tjedana pauze u radu Sabora, gdje zastupnici mogu dolaziti redovno, ali i ne moraju, ako imaju pametnijeg posla. U eri krutog kapitalizma, nemilosrdnog tržišta, eksploatacije radnika i bezočnog kamatarenja postoje poslovi iz snova, koji izgledaju kao da su nastali u nazadnom socijalizmu ili mrskom komunizmu najgore vrste.

Pa gdje to danas ima? Državni dužnosnik, političar opće prakse, birokrat ili parlamentarac u europskoj administraciji… Nastavite niz. Za njih ima. I oni uopće ne žive u kapitalizmu. Zato i jest nekako nepravedno što barem jednom godišnje nema nagradne igre za ovaj posao iz snova. Da i obični ljudi vide kako je to raditi i biti dobro plaćen, a sasvim neuspješan. Kakvi crni Maldivi i Hawaji. Posao iz snova, zagarantirana slava i lova, otkaza nema, nema problema. Da, i blagajnica želi ići u Sabor. Zašto i ne bi? Ona barem nikome ništa nije obećala.