Najprije se sve to činilo kao još jedna razbludna maštarija ili čista utopija, ako već ne i nešto puno gore, recimo pokušaj restauracije socijalizma ili, nedajbože, komunizma. Jer što bi drugo ideja da država mora svim odraslim građanima isplaćivati jednak iznos, bez obzira na njihov položaj u društvu, mogla značiti doli potvrdu zaključka kako »komunizam možeš izbaciti iz Hrvatske, ali ne možeš iz Hrvata«, kako je glasio jedan tipično hrvatski komentar ideje bezuvjetnog temeljnog dohotka?

   A onda se dogodila Švicarska. Nakon spektakularnog performansa u kojem su ispred švicarskog parlamenta istovarili osam milijuna kovanica od pet centi, u ime svih osam milijuna Švicaraca, predavši 130 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma o uvođenju bezuvjetnog temeljnog dohotka – 30 tisuća više nego što je bilo potrebno i tri mjeseca prije isteka roka – i poslovično sumnjičavi Hrvati shvatili su da ipak nije riječ o šali. Možda upravo zbog švicarskog primjera Hrvatska ovih dana obara rekorde po broju prikupljenih potpisa u korist inicijative za uvođenje temeljnog dohotka i u Europskoj uniji.

   Iako će se ideja temeljnog dohotka mnogima činiti preradikalnom, ona to u svojoj suštini nije. Iako nije rođena s krizom nego puno prije, ideja temeljnog dohotka otklanja glavni uzrok krize: neravnomjernu distribuciju društvenog bogatstva u rukama povlaštene manjine i stagnaciju ili siromašenje većine stanovništva. No nije riječ o revoluciji: temeljni dohodak ne zahtijeva promjenu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Riječ je o evoluciji kapitalističkog sistema i njegovu humaniziranju, odnosno ispravljanju njegove sistemske pogreške. Koncentracija bogatstva i siromašenje većine škodi kapitalizmu, sustavno smanjujući potražnju, dok kapitalizam treba potrošača, a ne čovjeka koji će strepiti za svoju egzistenciju. Nije dovoljno da je dobro samo Todoriću, mora biti dobro i njegovoj blagajnici.

   Institut temeljnog dohotka savršeno je, dakle, kompatibilan s kapitalizmom. Rješava problem nejednakosti, siromaštva i nezaposlenosti. Ne čini to onako kao što to čine aktualni europski krizni menadžeri, koji Europu izvlače iz krize koristeći se istom recepturom koja nas je i dovela u krizu. Evo njihovih rezultata: četvrtina europske populacije, odnosno 120 milijuna Europljana, na granici je siromaštva ili ispod te granice, a 2015. siromaštvo i bijeda očekuje 150 milijuna Europljana! Ni gospodarski rast ni investicije, čak ako ih i dočekamo, neće smanjiti nezaposlenost, jer na tome počiva logika kapitala, kojemu je jedini cilj sa što manje ljudi i troškova maksimizirati profit.

   Stoga trebamo drugi model. Temeljni dohodak, kažu stručnjaci, apsolutno je provediv i fiskalno održiv. Zamijenio bi socijalni sustav koji je u borbi protiv siromaštva i nezaposlenosti neučinkovit, a usto je i korumpiran. Osim toga, riječ je o elementarnoj pravičnosti. Društvo na našem stupnju razvoja ne može sebi dopustiti toliki stupanj bijede i nepravde. Moramo o tome razmisliti, možda upravo sada, kada slavimo 22. rođendan neovisnosti. Nije više dovoljno trubiti kako imamo Hrvatsku. Vrijeme je da se zapitamo kakva je ta naša Hrvatska.