Zoran Milanović / Foto Marko GRACIN
Milanoviću bi ipak u drugoj polovici mandata dobro došlo »malo Račana«, kako u odnosima unutar njegove stranke, tako i u odnosima
U skoro pola mandata Vlade koalicije koju predvodi SDP, javnost je imala mnogo prilika upoznati karakter premijera Zorana Milanovića. Bilo u njegovim spektakularnim obračunima s HDZ-om u sabornici, bilo u odnosima s koalicijskim partnerima, bilo u javnim istupima, pa i prepirkama s medijima.
Potpuno je jasno da je Milanović »drukčija roba« od većine političara koji su dosad bili na najistaknutijim funkcijama u Hrvatskoj: od javnog sukoba ne bježi, milost ne traži, niti bi je dao. Često na rubu arogancije i nespreman za donedavno tako omiljene političko-medijsko-PR-ovske dealove, znao je i šokirati javnost nenaviknutu na diplomatski ispolirane i značenjski isprazne rečenice isturenih političara, koje su, primjerice, svojevremeno toliko postale lišene ikakvog sadržaja da nitko nije ni primijetio da je jedan objavljen »interview« s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom – podvala, nastala tek kompilacijom uobičajenih Sanderovih frazetina. Čak ni autor interviewa.
Slon i nervoza
Međutim, inatljiv i beskompromisni stav i diskurs u kojem je kočnica slabo poznata alatka, često ima i svoju drugu stranu, pogotovo kad se vodi koalicijska vlast. I pogotovo kad su gospodarske okolnosti takve da se mediji natječu u tome tko će ih ocijeniti crnijim tonovima. Iritantno nabujali dugovi države, konstantni izostanak pada nezaposlenosti i gospodarski rast koji se iščekuje i osluškuje najosjetljivijim statističkim aparatima poznatima ljudskoj vrsti nisu, naime, oklonosti u kojima usamljeni ratnici, čak i onda kad su u pravu (a naravno da Milanović nije uvijek u pravu, dapače) slabo prolaze. Nervoza je sve očitija što je jasnije da će se gospodarski oporavak čekati duže od najpesimističnijih prognoza u vrijeme preuzimanja vlasti (za što ima i golemih objektivnih opravdanja, prije svega nova kriza u koju je Europa zapala krajem 2011. godine, no za tog »slona u sobi« praktički nitko u Hrvatskoj ne haje), pa se i u Vladi sve više čuju neskladni glasovi, zamjeranja, »svoje« politike, kako po stranačkoj, ali i resornoj liniji. Maras tako traži od Linića da za »njegove« obrtnike napravi izuzetak od primjene zakona, malo koji resor poštuje financijska ograničenja (kapa dolje Kotromanoviću i MORH-u), iz SDP-a izlijeću razni nezadovoljnici, a odnosi dva glavna partnera, HNS-a i SDP-a su, hvala na pitanju, ne baš bajni.
Svakako su, međutim, bolji od odnosa SDP-a s dva manja partnera, IDS-om i HSU-om, koji, praktički nisu postojali posljednjih mjeseci. S druge strane političkog spektra, Tomislav Karamarko okuplja što širu Antikukuriku frontu, u koju, eto prima i stranke kojima je jedan posto podrške birača »kraj svijeta«. No, kad se gruda zakotrlja, sve to skupa, ako se ne raspadne putem, moglo bi predstavljati vrlo opasan izazov ekipi koja je trenutno u Banskim dvorima na izborima 2015. godine.
Ivin i Ružin poučak
Ankete su još milostive prema vladajućima. SDP ima čvrstih pet postotnih poena nad HDZ-om, a Kukuriku koalicija nad svojim desničarskim antipodom i nešto više. Samo – imali su i veću anketnu prednost pred europske izbore u travnju ove godine. A s naslovnica nas je nakon izborne noći gledala – Ruža Tomašić. Ako se pak razlike u vladajućoj koaliciji ne uspiju prevladati do kraja mandata na način da se opet zajedno iziđe na izbore – poraz je praktički neizbježan, po poučku iz 2003. godine. Tadašnja vladajuća koalicija se nije dogovorila o zajedničkim listama, a na vlast je došao – Ivo Sanader (ostalo je povijest).
Ukratko, oštrom premijeru koji se ne libi otvorenog ignoriranja jednog Ivana Jakovčića, slabo zakopane ratne sjekire s »junior partnerom« u koaliciji, a da ne govorimo o eventualnom pokušaju uspostavljanja bilo kakve suradnje s praktički anketno dvoznamenkastim laburistima ili HSLS-om koji se još uvijek nećka između dva politička pola, samostalnog nastupa i snova o trećem putu (u kojem se često iz posve nejasnih razloga spominje i najprecjeniji oftalmolog u hrvatskoj politici, Nikica Gabrić), polako dolazi vrijeme za – stvaranje prijatelja. U kreiranju neprijatelja bio je dosad vrlo uspješan, no ulaskom u drugu polovicu mandata valjalo bi nešto napraviti i u suprotnom pravcu.
»Malo Račana«
Hoće li Milanović povremeno spuštati loptu na zemlju kako ne bi ugrozio eventualni drugi mandat svoje koalicije, pokazat će vrijeme. No, da je dečko ipak vješt u diplomaciji, kad hoće, vidjelo se u nekoliko navrata dosad: u upravljanju sukobom sa Slovenijom oko Ljubljanske banke, u hladnom zatopljavanju »ledenog doba« sa Srbijom, u kompromisu koji je uspio iskamčiti od Europske komisije oko »Lex Perkovića«, pa i u aktualnom, vrlo odmjerenom ponašanju u diplomatskoj eskalaciji odnosa s Mađarskom oko MOL-a i tjeralice za Hernadijem. U većini ovih stvari, jasno, svoj potpis itekako ima i ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, no premijer je uvijek značajan faktor kreiranja svih bitnijih vanjskopolitičkih poteza.
Ako je u ovako gospodarski burnim vremenima zahvalno išta prognozirati, čini se da bi Milanović ipak mogao kročiti putem »stvaranja prijatelja« makar u vlastitoj koaliciji. S HNS-om, kako je to često s najjačim koalicijskim partnerima, teško da će biti neke velike ljubavi, no odnosi, dosad, nisu ni izbliza toliko zatrovani da bi doista došlo do raskida. Sa čela IDS-a ove jeseni, pak, odlazi Jakovčić (ako se ne predomisli), s kojim je Milanović očito ne želi imati posla, pa je za očekivati da će se odnosi s istarskim regionalcima otop(l)iti. IDS i SDP su jednostavno osuđeni jedni na druge – jer SDP neće moći osvojiti vlast u zemlji bez uvjerljive pobjede u osmoj izbornoj jedinici, a IDS bi u nekoj priči u kojoj bi se glas za njih mogao »brendirati« kao »glas za HDZ« mogao doći na sam prag parlamentarnog istrebljenja. S Hreljom (HSU), pak, premijer kani sastančiti ovih dana.
Hoće li eventualno očuvanje Kukuriku koalicije »diplomatskim putem« biti dovoljno, ili će Milanović morati posegnuti za koalicijskim potencijalom i tamo gdje najradije ne bi htio, jer bi mu zakompliciralo i sastavljanje lista i vladanje zemljom (vidi pod HSLS i Laburisti), vidjet će se kako se bude približavala burna 2015. godina. No, ako ustraje na svom dosadašnjem stilu, sa spuštenim gardom prema onima koje bi povremeno trebao potapšati po ramenu, a ekonomija nastavi padati ili tek titrati oko »pozitivne nule«, ta izborna godina mogla bi biti »neizvjesna« poput one u kojoj je Jadranka Kosor najavljivala pobjedu HDZ-a na izborima.
Stoga bi Milanoviću ipak u drugoj polovici mandata dobro došlo »malo Račana«, kako u odnosima unutar njegove stranke, tako i u odnosima unutar koalicije (i šire). A onima kojima nije jasno zašto je za ovu zemlju bitno kako će postupati Milanović i što će biti s njegovom koalicijom, može se slobodno na razmišljanje dati jedan retorički odabir: bi li više voljeli da u resor u koji spada njihova profesija kao ministra dobiju Branka Hrga, Gorana Dodiga, Ružu Tomašić ili Tomislava Karamarka?
