Poštenije bi bilo prepustiti udbaše strancima

Putevi i stranputice Zlatka Crnčeca

Zlatko Crnčec

Foto Arhiva NL

Foto Arhiva NL

Treba to naprosto reći otvoreno, hrvatsko je pravosuđe očito nesposobno odraditi ubojstva koja je u 45 godina počinila komunistička politička policija. Jer da nije, već bi se u ove 23 godine koliko je u Hrvatskoj uvedena demokracija nešto i napravilo. A napravilo se nije baš ništa



Hrvatska se politička klasa zadnjih mjeseci uplela u žestoku bitku oko toga kako razriješiti kompleks takozvanih političkih ubojstava koje je komunistička politička policija počinila u razdoblju od 1945. do 1989. godine. Situacija je sada već toliko komplicirana da se u njoj snalaze samo oni koji temeljito i detaljno poznaju ustavno pravo, zakonodavni proces, rad Vrhovnog suda, teoriju kaznenog prava i europsko zakonodavstvo. Ali cijela bi se ova komplicirana priča mogla svesti samo na to da hrvatsko pravosuđe nije bilo u stanju procesuirati ni jedan od ovih slučajeva. 


  Zar uostalom nije velika sramota činjenica da za takozvana udbaška ubojstva ili pokušaje ubojstva postoje samo dvije pravomoćne sudske presude. A još je veća sramota da ni jednu od njih nije donio hrvatski sud. Prva je negdje s kraja osamdesetih, a donio ju je škotski sud koji je na robiju poslao Vinka Sindičića zbog pokušaja ubojstva hrvatskog emigranta i predsjednika HDP-a Nikole Štedula kojeg je teško ranio, ali je ovaj nekim čudom uspio preživjeti. Druga je naravno ona kojom je na doživotnu robiju osuđen Krunoslav Prates zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića, a iz koje je proizašla i cijela ova gungula oko takozvanog Lex Perkovića. 


 Treba to naprosto reći otvoreno, hrvatsko je pravosuđe očito nesposobno odraditi ubojstva koja je u 45 godina počinila komunistička politička policija. Jer da nije, već bi se u ove 23 godine koliko je u Hrvatskoj uvedena demokracija nešto i napravilo. A napravilo se nije baš ništa iako su u većini ubojstava s obje strane nišana bili građani nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske čija je sljednica država u kojoj danas živimo. Naprosto hrvatsko pravosuđe sve ove godine nije ni malo zanimala činjenica da su i žrtve i likvidatori bili naši građani. Kao što ih nije zanimala ni činjenica da su neka od ubojstava bila zaista zvjerska, primjerice ubojstvo obitelji Ševo u Veneciji prilikom kojeg je ubijena i njihova djevojčica. Naravno, bio je to odraz političke volje, od Tuđmana preko Račana do Sanadera. Ni jedna od političkih garnitura koje su oni predvodili nije, naravno svaka iz svojih razloga, željela otvarati Pandorinu kutiju udbaških likvidacija. Ali to je i posljedica činjenice da u hrvatskom pravosuđu nije bilo nikoga tko bi se usudio ići protiv prevladavajuće političke klime. Zašto je tome bilo tako ostaje zadatak za buduće povjesničare i sociologe, onima koje zanima patologija postkomunističkih društava u kojima žrtve i počinitelji žive jedni pored drugih kao da se ništa nije dogodilo. Nije to naravno samo hrvatski problem, ima tu i gorih primjera, ali opet trajno sprječava ozdravljenje društva.  

 Zbog svega toga puno bi poštenije bilo cijeli taj kompleks likvidacija političkih ubojstava prepustiti stranom pravosuđu. Jer hrvatsko to naprosto ne može odraditi. Baš kao što nije u stanju odraditi išta kompleksnije. Ovo što se događa sa suđenjem Sanaderu i HDZ-u, ali i ostalim suđenjima koje su posljedica vala uhićenja tijekom 2011. jedna je čudna pojava koja se tako skoro neće ponoviti, a o uzrocima koje ćemo možda saznati valjda samo ako se ponovi nekakav novi Wikileaks.




više vijesti