Hrvatska se politička klasa zadnjih mjeseci uplela u žestoku bitku oko toga kako razriješiti kompleks takozvanih političkih ubojstava koje je komunistička politička policija počinila u razdoblju od 1945. do 1989. godine. Situacija je sada već toliko komplicirana da se u njoj snalaze samo oni koji temeljito i detaljno poznaju ustavno pravo, zakonodavni proces, rad Vrhovnog suda, teoriju kaznenog prava i europsko zakonodavstvo. Ali cijela bi se ova komplicirana priča mogla svesti samo na to da hrvatsko pravosuđe nije bilo u stanju procesuirati ni jedan od ovih slučajeva. 

  Zar uostalom nije velika sramota činjenica da za takozvana udbaška ubojstva ili pokušaje ubojstva postoje samo dvije pravomoćne sudske presude. A još je veća sramota da ni jednu od njih nije donio hrvatski sud. Prva je negdje s kraja osamdesetih, a donio ju je škotski sud koji je na robiju poslao Vinka Sindičića zbog pokušaja ubojstva hrvatskog emigranta i predsjednika HDP-a Nikole Štedula kojeg je teško ranio, ali je ovaj nekim čudom uspio preživjeti. Druga je naravno ona kojom je na doživotnu robiju osuđen Krunoslav Prates zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića, a iz koje je proizašla i cijela ova gungula oko takozvanog Lex Perkovića. 

 Zbog svega toga puno bi poštenije bilo cijeli taj kompleks likvidacija političkih ubojstava prepustiti stranom pravosuđu. Jer hrvatsko to naprosto ne može odraditi. Baš kao što nije u stanju odraditi išta kompleksnije. Ovo što se događa sa suđenjem Sanaderu i HDZ-u, ali i ostalim suđenjima koje su posljedica vala uhićenja tijekom 2011. jedna je čudna pojava koja se tako skoro neće ponoviti, a o uzrocima koje ćemo možda saznati valjda samo ako se ponovi nekakav novi Wikileaks.