Hrvatska se odnedavno diči američkom političkom tradicijom. Više ne izlaze pred lice javnosti samo Clinton, Bush ili Obama i podnose izvješće o stanju nacije, već je to po prvi put prošlog tjedna učinio i hrvatski premijer Zoran Milanović u Saboru. Jest nakon njegovog podužeg izlaganja malo toga bolje i jasnije negoli prije, ali je još jedan deklarativni demokratski iskorak definitivno napravljen. Jedino nije sasvim sigurno jesu li premijer i njegov prvi oporbeni protivnik bili tog dana u Saboru na lakim drogama ili im se jednostavno pomutila pamet do te mjere da o istim stvarima govore apsolutno suprotne stvari. 

   Pritom se argument o političkom nadmetanju može samo djelomično uzeti u obzir, jer u najmanju ruku nije normalno da istu državu, s istim kroničnim problemima, dvojica najvažnijih političara, vide potpuno različito, a istovremeno imaju samo jednu važnu sličnost. Ni jedan ni drugi ne nude ništa konkretno kad je riječ o jasnoj viziji i mjerama s kojima se namjerava oporaviti gospodarstvo, smanjiti nezaposlenost i servisirati javni dug tako da se izbjegne sad već evidentan pad Hrvatske u ralje dužničkog ropstva iz kojeg nema izlaza. Jer, već danas živimo u državi koja se mora zaduživati kako bi servisirala kamate prethodnih kredita, što je zastrašujuća sudbina sa izvjesnim protektoratom Europske komisije i MMF-a u godinama koje dolaze. 

   Nije normalno da premijer, koji je stupajući na vlast, ničim izazvan, javno obećao kako se neće pozivati na grijehe svojih prethodnika i u njima tražiti izgovore, nakon gotovo dvije godine mandata, gazi vlastito obećanje i poziva se na milijarde skrivenih dugova, koje mu je ostavio HDZ zbog kojih sada ne može pomaknuti državu s mrtve točke na kojoj se nalazi. Ako je već tako, onda je Milanović morao tužiti bivše ministre financija Ivana Šukera i Martinu Dalić za kriminal, jer se upravo o tome radi ako su prikrivali stvarno stanje državnih financija, nenaplative dugove i skrivene obveze. Umjesto toga premijer je odabrao politiku zaborava, igrao na kartu političke borbe u rukavicama u kojoj nema mjesta za revanšizam spram glavnih političkih konkurenata. A onda je, skoro dvije godine prekasno, skinuo rukavice i odjednom svima objasnio kako je sva krivnja na njegovim prethodnicima, pritom trošeći dobar dio govora o stanju nacije na poznate i poražavajuće podatke o padu industrijske proizvodnje, padu BDP-a, rastu državnog deficita, kao da je riječ o nekom virusu, koji se bez ikakve kontrole i protivotrova širi Hrvatskom, a Milanović je u svemu nemoćan i nevin. 

  Kad već premijer nema recepta oporavka ne može biti utješno što nikakvog recepta ne nudi ni Karamarko, čiji je gospodarski program toliko tajnovit i maglovit da nitko ne može niti naslutiti što se u njemu krije. Osim što kad o njemu govori, predsjednik HDZ-a koristi gotovo identične planove kakve je imala i Kukuriku koalicija prije izbora, pa govori o smanjenju poreza na dobit, smanjenju PDV-a i velikim investicijama, valjda i o gradnji onih suludih podmorskih tunela između hrvatskog kopna i otoka. Karamarko i Milanović se naoko ne mogu složiti oko ničega, iako su u onom konkretnom i bitnom sadržaju toliko slični da je razliku moguće pronaći tek u subjektivnom i sasvim nevažnom kriteriju za procjenu vrijednosti političkih programa. 

   Ako mu je vjerovati, a to se mora, jer je čovjek vođa oporbe, Karamarko po vlastitom priznanju, voli svoju zemlju više nego što će je Milanović u tisuću godina moći zavoljeti. Tako je barem rekao u jednom od zadnjih intervjua. Nije lako shvatiti na koji je to način Karamarko izmjerio, kako je dokučio što se krije u Milanovićevom srcu i koliko on uopće može voljeti Hrvatsku, kako se to uopće radi i dokazuje. Ništa to nije važno, jer je valjda potrebno voljeti po onoj Sanaderovoj poznatoj krilatici, koji je godinama gajio čvrsti državnički stav i govorio da nikome ne dozvoljava voljeti Hrvatsku više od njega. Valjda je zato i završio u zatvoru. 

  Kako objasniti ove ljubavne izjave? Možda su Milanović i Karamarko smotali kakav džoint i zajedno duvali u saborskom WC-u prije izvješća o stanju nacije. Ako jesu onda se donekle i može shvatiti koliko je ljubav prema Hrvatskoj slijepa. Trava izgleda i nije bila baš najbolja kvalitete, ali je u WC-u najbolja glazbena kulisa mogao biti samo TBF-ov »Smak svita«. S aktualnim i najizglednijim budućim premijerom dok u oblaku dima duvaju i pjevuše pravo izvješće o stanju nacije: Tu du du, nema nam pomoći, tu du du du du…