Izrekom Car je gol poslužio se je jučer Slavko Linić govoreći na Hrvatskom radiju o katastrofalnom stanju državne blagajne i novom zajmu koji će uzeti u SAD-u za krpanje minusa riskirajući da nas rebnu kamatama i do 7 posto.

   Prošle sedmice, sam je premijer, u svom izvještaju o stanju nacije, ocijenio kako je opaka financijska gabula u kojoj se koprca Hrvatska rezultat velike neodgovornosti »bivših vlada«. 

   A Milanovićev potpredsjednik Branko Grčić nekidan je za besparicu i enormni deficit izravno optužio HDZ-ovu garnituru, koja je, kaže on, krajem 2011. godine, svojim nasljednicima u Banskim dvorima, »ostavila rupu od gotovo 23 milijarde kuna«. 

   Milanović, Grčić, Linić… reklo bi se da je, o početku jeseni, s Iblerovog trga aktivirana neka javno neobjavljena PR ofenziva u kojoj je dužnosnicima vlasti konspirativno zadan isti zadatak. Obavezani su da u svim svojim istupima uvijek izričito naglase kako je Hrvatska sada u ovakvim nevoljama prije svega zbog toga što ju je, u svoja dva uzastopna mandata, beznadno zadužio HDZ. 

   Nekakav plan je tu sigurno na djelu, jer, osim najvažnijih čelnika Vlade, o HDZ se, na spomenuti način, svako toliko očešu i malo sporedniji ministri poput Gordana Marasa kod Stankovića. 

   Svi oni, baš kao jučer Linić, kriče u raznim varijacijama kako je »car gol«: HDZ nas je upropastio, pokrao i bacio u dužničko ropstvo i sada nas može spasiti samo svjetsko čudo. 

  No zanimljivo je kako pritom nikome od njih ne pada na pamet koliko je sada kontraproduktivno, neuvjerljivo i politički glupo burgijati o krivici HDZ-a budući da je za to, naprosto, prekasno. 

   Kad se odluči na sva usta trubiti da je HDZ ispod svakog kamena ostavio milijarde i milijarde neiskazanih i zabašurenih dugova – a s tim se starta kad ističe polovica mandata Kukuriku koalicije – onda to govori jako, jako puno o onima koji govore. I to govori jako loše. 

   To da je Car gol morala je ova vlada, i javno, i sebi samima, obznaniti još u prvoj polovici 2012. godine, prije mnogo i mnogo mjeseci, odnosno netom nakon što su osvojili izbore. 

   To je bio trenutak kada su Milanović i njegovi ljudi bili dužni sjediti po cijele noći da bi mogli hitno podvući crtu i kazati narodu što su preuzeli u zdravstvu, u sudstvu, u brodogradnji, u cestogradnji, u javnim poduzećima, u školstvu, u raznim kreditnim obavezama i tako dalje. Trebali smo od nove vlasti čuti kolike su to minuse još otkrili u papirima i u ormarima? I koliko je sve to onda pojedinačno, po resorima, i ukupno. 

   Koliko smo, dakle, ostali dužni iz razdoblja bivše vlade – koliko zakonito, a koliko nezakonito – i koliko novca tek moramo namaknuti da se samo ti računi poravnaju. 

  Građanima je te brojke trebalo predočiti zbog kulture čistih računa, zato da mogu sagledati kakve obaveze Hrvatsku čekaju i što bi to moglo značiti za njih poslovno i privatno. 

   A u drugom aspektu, takve su informacije nasušne za samu vlast, da se odmah – ali odmah – može početi s mjerama i politikama koje će valjda biti pametnije, poštenije i efikasnije nego one do tada. 

   Zašto, dakle, o te 23 milijarde s kojima se lopta Grčić, čujemo tek sada. I zašto nam se to uopće više i spominje? 

   Pola mandata trebalo je da se uopće pohvataju konci? E onda nam se stvarno loše piše. Uostalom, da je onaj car gol, to smo više manje ionako znali. Ali sada je već puno važnije da je ovaj car – lud.