Iako se u povijesti pravaštva u Hrvatskoj u zadnjih 23 godine događalo zaista svašta, ono što se dogodilo prošlog vikenda dosad je definitivno najbizarnije. Održala su se naime dva paralelna izborna sabora jedne stranke, HSP-a, i izabrana dva predsjednika, svaki za po jednu.

I sada će se dvije suprotstavljene strane beskrajno parničiti prvo preko Ministarstva uprave, a poslije, na inicijativu onoga tko na toj instanci izgubi, i na Upravnom sudu, a sve oko toga tko je pravi i autentični zastupnik HSP-a.

Niz godina stožerna pravaška stranka, koja je danas na najnižim granama od uspostave demokracije u Hrvatskoj, nema naime ni jednog jedinog saborskog zastupnika. U najboljim je danima imala osam. 

   Iako se na prvi pogled čini da se u stvari pravaških sukoba radi o beznačajnim stvarima kojima se bave marginalni političari propalih stranaka istina je ipak malo drugačija. Radi se o tome da kada bi se svi pravaški rogovi kojim čudom uspjeli skupiti u jednu vreću ona bi politički bila teška kakvih sedam osam posto.

Što bi pak toj političkoj opciji garantiralo minimalno pet ili šest zastupnika u Saboru. A to je pak politička snaga koja bi mogla biti odlučujuća nakon sljedećih parlamentarnih izbora budu li dva politička bloka, onaj lijevi predvođen SDP-om i onaj desni na čelu s HDZ-om, blizu po broju glasova i zastupnika. 

O predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku kruže glasine da se radi o jako sposobnom političkom operativcu s jakim vezama u obavještajnoj zajednici kojoj je uostalom nekada bio na čelu.

Čak i da je sve to istina i za njega će biti test njegovih krajnjih mogućnosti kako sve te zaraćene pravaše, koji svoje nekadašnje stranačke kolege mrze moguće više i od same Jugoslavije, okupiti na jednu hrpu kako bi se izbjeglo još jedno međusobno oduzimanje glasova. 

   U ovom trenutku najjača pravaška opcija je HSP dr Ante Starčević kojeg vodi europarlamentarka Ruža Tomašić. Riječ je o stranci koja je krajnje bliska HDZ-u, s kojim je uostalom izašla i na europske i na lokalne izbore.

Drugi su pak gore spomenuti pravaši iz sada već dva HSP-a, a tu je još nekoliko stranaka koji se pozivaju na pravaštvo, a koje već godinama vegetiraju bez nekog većeg utjecaja. 

Mada tko zna. Ono što se ne zna prilagoditi vremenu osuđeno je na nestajanje. Tako je to i u politici. Lako je moguće da je ovo što se dogodilo prošlog vikenda zadnji čavao na lijes krajnje hrvatske političke desnice.

Što možda i bilo pravedno obzirom da se ni jedna od strančica koje se kite pravaštvom nije ni na koji način pokušala prilagoditi činjenici da živimo u 2013., a ne više u 1991.. S jedne strane prijeti im dakle potpuna propast, a s druge moguće odlučujuća uloga u sastavljanju vlasti. Poznavajući pravaše oni će se vjerojatno odlučiti za prvu opciju.