Napokon smo i to dočekali: Milanović je tri četvrtine govora o stanju nacije posvetio situaciji u ekonomiji i nastojanjima vlade da izvuče zemlju iz gospodarske krize. Iako o ekonomiji govori nerado i samo kad mora, radije se baveći svjetonazorskim temama i ideološkim svađama, sada ekonomska pitanja ipak nije mogao zaobići.

No pritom nije bio osobito uvjerljiv. Umjesto jasnog apela građanima koji očekuju istinu o onome što ih čeka, Milanovićev »state of the union« pretvorio se u blijedi pokušaj svaljivanja odgovornosti za teško stanje u zemlji na »neodgovornost koja je bila glavno svojstvo prethodnih vlada«. 

   Prebacivanje odgovornosti na prošlu vladu, sada kada se Milanovićev kabinet približava polovici mandata, više ne zvuči uvjerljivo. Nevjerodostojno je svaljivati krivnju isključivo na pokvarenost HDZ-ovog klijentelističko-kriminalnog poretka, a pritom niti jednom riječju ne nagovijestiti spremnost na obračun s klijentelizmom u vlastitim redovima i praksom u kojoj sva ključna mjesta u javnim poduzećima i institucijama moraju zauzeti isključivo stranački kadrovi i eksponenti raznih lobija, najčešće bez odgovarajućih stručnih kvalifikacija. 

Od Milanovića smo očekivali hrabru, odlučnu i preciznu dijagnozu bolesti od koje boluje ova zemlja, no dijagnoza je izostala. Milanović je dosad u više navrata pokazao da može biti odličan politički govornik, no jučer nije bio njegov dan.

Činilo se kao da ni sam ne vjeruje u to što govori, a govor je garnirao paušalnim dosjetkama na račun opozicije. Ono što je trebalo biti državnički istup tako je pretvoreno u još jedan međustranački obračun. Slušajući njegov govor nacija uopće nije mogla osjetiti dramatičnost situacije u kojoj se zemlja nalazi.

  Točno, doznali smo da će vlada privatizirati državna poduzeća i »monetizirati« autoceste, iako, uvjerava Milanović, »to nije rasprodaja Hrvatske«. Doznali smo i da će se nastaviti porezno rasterećenje kapitala, na račun daljnjeg opterećenja građana, premda Milanović želi izbjeći »socijalne lomove i raslojavanje« iako najavljuje da će se boriti za očuvanje svakog radnog mjesta, »ali do određene mjere«. 

Milanović je u pravu kada kaže da je Hrvatska ostvarila sve svoje strateške ciljeve, no točno je i to da se Hrvatska nalazi u najtežoj krizi od osamostaljenja, da zemlji prijeti gubitak fiskalnog suvereniteta i da ni nakon jučerašnjeg ekspozea nismo ništa uvjereniji da nas Milanović na vlasti – ali i njegov opozicijski counterpart Karamarko – znaju i mogu izvući iz krize. 

   Da stvar bude gora, u takvim okolnostima, kada Hrvatska ovisi o fondovima EU i kada joj je svaki prijatelj u Europi važan, zbog europskog uhidbenog naloga zemlji prijete sankcije Europske komisije.

Čak i da sankcija i monitoringa ne bude – što, obzirom da dogovor Zagreba i Bruxellesa još nije postignut, uopće nije sigurno – šteta je već napravljena. Cijeloj Europi poslana je poruka da je Hrvatska zemlja koja ne poštuje ono što je potpisala. Zbog toga je o stanju u Hrvatskoj Angela Merkel više rekla u jednoj rečenici nego Milanović u cijelom govoru.