Hladno racionalna stručna javnost vječno dobacuje potpuno iste savjete na mračne vijesti poput ove o rušenju kreditnog rejtinga Hrvatske iz agencije Fitch, ili na najave sigurnog otvaranja procedure nadzora Europske komisije nad saniranjem bujajućeg deficita hrvatskog proračuna.

Znalci nam stalno ponavljaju da se država može početi izvlačiti iz dužničkog ropstva, koje će se ove godine zaokružiti na paklenih 20 milijardi kuna, samo ako se dovoljno srežu troškovi, iliti ako se dovoljno podignu prihodi, a do toga se – pa naravno – dolazi reformama.

Sigurno da su takve instrukcije točne, a i do te mjere matematički proste da ih razumije čak i svaki ispodprosječno obrazovani birač.

Ali kvaka je u tome da problem kod nas nije samo matematički, nego je i ideološki. Jer Hrvati naprosto smatraju da im određena dobra pripadaju i ne podnose kad se počne računati koliko ona koštaju, odnosno jesmo li svi zajedno zaradili toliko da to sebi smijemo priuštiti.

Tipičnih primjera ima na lopate. To su rukometne dvorane bez kojih bi bio propao svijet, a danas više nikome ne trebaju. Bolnice međusobno udaljene 30 kilometara. Uredi uprave po kojima se mogu voziti bicikli, ambasade skuplje od švicarskih i dizajnerski lusteri da se vide naš ukus i elegancija. Državna avionska kompanija, državni nogomet, državna crkva. Sudovi u svakom malo većem selu. Subvencije naslijepo. Bandićeve besplatne knjige za svu djecu uključujući i unuke Ivice Todorića.

Preko 500 jedinica lokalne uprave i samouprave. Preko pola milijuna branitelja sa skalom financijskih prava koja ne bi podnijela ni Norveška. I administracija koja se namnožila poput mačaka, ali ne lovi miševe…

No jao si ga onome tko bi pokušao privesti razumu to ludilo bacanja, rasipanja i cijepanja novčanica koje su se morale posuditi da ih uopće dobijemo u ruke. Reci ti ikome da više ne može imati općinu jer ništa ne zarađuje pa će ti izvaditi oči. Dirni u bilo čija »stečena prava« pa ćeš vidjeti svoga boga. Probaj objasniti da se ne može trošiti novac kojega nema, pa da samo vidiš te transparente po ulicama.

I zato se temi uravnoteženja financija kod nas mora prići prvo na vrhovima prstiju umjesto da se svima odmah kaže istina u lice. A s time se kasni već 20 i kusur godina.

Skroz onako načelno, bilo tko će se ovdje složiti s time da je hrvatske dugove moguće spuštati prema dopuštenim postocima samo uz pomoć neke sretno pogođene računice dobrog balansiranja izdataka i troška. Ako zarađuješ 100, a troškovi su ti 150, dijapazon rješenja je svima očit. Ili ćeš naći puno bolje plaćeni posao. Ili se useliti k roditeljima i pozdraviti se s ljetovanjima, kafićima, cigaretama i pelenama na bacanje.

No s tim »dva i dva su četiri« pristupom kod nas je teško na zelenu granu. Jer u ovoj državi s malim milijunom posve neodrživih troškova i karikaturalnih disbalansa između društvenih mogućnosti i apetita trošilo se svih ovih godina kao u kakvoj pijanoj grofoviji pri čemu je velika većina stanovnika smatrala da se upravo mora imati sve to na što su se šakom i kapom davale pare kojih, zapravo, nikad nije ni bilo.

I evo nas sada tu gdje jesmo, ali otrežnjenja još nema. Iako nas uteg svega toga što nam je navodno pripadalo i pripada – već povukao na sam korak do dna.