Nije titula već stadion prioritet, s pravom je ciljeve u sljedećih godinu dana posložio već sada uspješni predsjednik »Rijeke« Damir Mišković. 

Uistinu, »akcija stadion« nije samo ambicija nastala na euforiji dobrih rezultata nogometaša s Kantride i već ove godine vraćenog sna da se na stoljeće starom loptalištu igraju europske utakmice. Ostvare li se preduvjeti i u svibnju počne izgradnja nove Kantride, kao što je u našem listu najavio Mišković, mogla bi to biti win-win kombinacija ne samo za nogometni klub već i za grad Rijeku. Baš kao što je najpopularniji sport na svijetu uvijek više od igre, i novi stadion mogao bi biti više od pukog urbanističkog, arhitektonskog i građevinskog poduhvata. 

Mogli bismo se vratiti 25 godina unazad, u 1989. godinu kada je jedan drugi HNK, onaj Ivana pl. Zajca, na svoju scenu postavio predstavu »Vježbanje života« Nedjeljka Fabrija i Darka Gašparovića u režiji Georgija Para. Nije to bilo samo vrhunsko kazališno ostvarenje, do današnjeg dana amblematsko za riječki teatar, već početak jednog novog i drugačijeg promišljanja Rijeke, njezine bogate i složene povijesti, ali i traženja identiteta na kojem će se graditi budućnost mediteranskog grada. 

Nisu samo Mafalda i Fumulo, u nezaboravnim interpretacijama Neve Rošić i Galiana Pahora, te ostali akteri te vječne predstave privlačili zanimanje i pažnju Riječana, već su grad i njegovi stanovnici počeli disati na jedan drugačiji način. Otvarale su se javne rasprave o Rijeci, publicirale knjige i otkrivali njezini dobri duhovi i vizionari, spomenimo samo Radmilu Matejčić, Igora Emilija i Danila Klena, a nove generacije Riječana dobile su priliku trasirati novu vizuru grada. Popločeno je Korzo, grad se nastojao vratiti moru kao svom glavnom ishodištu, bujao je kulturni i umjetnički život. I ono što je najvažnije, svi koji su se ćutili Riječanima, dobro su se i ponosno osjećali. 

Koliko god neki nepravedno smatrali da nogomet i kazalište nemaju nikakve veze, četvrt stoljeća kasnije upravo bi novi stadion mogao vratiti ono ozračje i one ambicije koje je iniciralo »Vježbanje života«. Nije u ovom trenutku bitno je li i koliko Rijeka ostvarila što je tada zacrtano, bitno je da dobijemo zamašnjak koji bi mogao pokrenuti cjelokupni razvoj grada. 

Zato pitanje stadiona nije samo sportsko ili urbanističko pitanje, koliko će gledatelja primati, gdje će biti tribine a gdje parkirališta, već akcija u koju treba uključiti sve ljudske i materijalne potencijale kako bi se dobre vibracije s Kantride proširile svim žilama kucavicama. I kako bi se povijest za koju nam je interes vratilo »Vježbanje života« nastavilo novim činovima i uprizorenjima. 

Novi stadion postao je tema broj jedan među Riječanima, gotovo da nema čovjeka koji ne razmišlja o tome je li prava lokacija ova stara, ili možda Rujevica ili Delta, kako sačuvati legendarne stijene i riješiti prometne probleme. Zlobnici smatraju da je to jeftina demagogija za prazne želuce, malo kruha i puno igara, ali dilema Shakespeare ili kobasica uvijek je bila lažna. Rijeka ima priliku na Kantridi početi svoj »New Deal« definira li na pravi način svoje strateške interese. Ovo je vjerojatno i najbolja prilika da se privuku novi investitori, jer su Mišković i HNK »Rijeka« pokazali ono što smo do jučer smatrali apsurdnim, da se isplati ulagati u nogometni klub koji je bio na ivici provalije. 

A Riječani su valjda shvatili nakon svih ovih silnih godina da vježbanje života nikada ne smije prestati.