Banke su se prekjučer odjednom pobunile protiv štednje u državnom proračunu. Stambene štedionice poručile su ministru financija Slavku Liniću neka ne ukida poticaje za stambenu štednju, jer će to pogoditi ne samo građane koji u njoj drže 6,5 milijarda kuna, nego i gospodarstvo. 

Radi se o oko 180 milijuna kuna koje proračun godišnje izdvaja stambenim štedišama, tako što na njihove uloge do 5.000 kuna »daruje« još 500 državnih kuna, odnosno 10 posto. Tako se mlade ljude potiče da uz pomoć roditelja, djedova i baka štede i planiraju rješavati svoje stambeno pitanje, iako će oni taj novac možda trošiti i u neke druge svrhe.

Od toga su koristi imali građevinari, gospodarstvo, ali i državni proračun, jer se zbog rasta stanogradnje i prateće potrošnje na svaku kunu državnog poticaja u proračun vratilo 1,60 kuna – barem dok nije bilo krize. 

Valja, međutim, podsjetiti da je do nagađanja o mogućem ukidanju ili smanjenju državnih poticaja došlo zato što proračun ima sve veći manjak i što Vlada na svakom koraku traži gdje će srezati troškove. Zanimljivo je, također, da tu proračunsku štednju, odnosno fiskalnu konsolidaciju najviše zagovaraju i Vladi nameću financijski krugovi, kreditori. Upravo banke prijete Vladi zaračunavanjem viših kamata na kredite ako proračunsku potrošnju ne prilagodi mogućnostima poreznih obveznika. 

Upozorenje iz banaka da ukidanje poticaja na stambenu štednju može imati višestruke, negativne učinke na cijelo gospodarstvo, sasvim je ispravno. Međutim, banke su zaboravile reći da slične posljedice ima i smanjivanje cijele državne potrošnje. Koliko god da je teret gospodarstvu, javna potrošnja svojim uslugama unapređuje gospodarstvo i život u svakoj zemlji, a kroz plaće i mirovine, kroz obrazovne, zdravstvene i druge sustave povećava potražnju u gospodarstvu i kupovnu moć građana. 

Svako kresanje proračuna u krizi, ako nije praćeno poticajnom monetarnom politikom, dovodi do višestrukih šteta za gospodarstvo. O tome rječito govori istraživanje MMF-a s početka ove godine, prema kojem – pojednostavljeno rečeno – smanjivanje proračuna za jednu kunu može dovesti do pada vrijednosti BDP-a za nekoliko kuna. O posljedicama tog kresanja svjedoče ekonomske i ljudske tragedije koje se događaju u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji – ali i Hrvatskoj. 

Banke su nevolje proračunskog kresanja naslutile tek kada bi trebale malo pogoditi i njih. Zbog možebitnog ukidanja poticaja na stambenu štednju i raskidanja ugovora sa štedišama, mogle bi, kažu, izgubiti oko 1,5 milijarde kuna – što znači da najveće koristi od poticaja imaju upravo banke. A što je sa 750.000 građana sa stambenom štednjom i njihovim roditeljima, koji zbog zahtjeva banaka za provođenje proračunskog rezanja i strukturnih reformi doživljavaju pad plaća, gubitak posla i čame na burzi rada? Što je s njihovim djedovima i bakama kojima padaju mirovine? Što je s građanima koji zbog pada prihoda više ne mogu štediti? To pitanje banke, po prirodi stvari, ne zanima – iako gospodarske i ljudske nevolje sve brže potkopavaju i njihovo zdravlje.