Nema sumnje da je izbacivanje Aleksandre Kolarić iz SDP-a potpuno opravdano stranačkim statutom. Članak 18. jasno kaže kako se može provodi postupak “protiv člana/članice čije je ponašanje i djelovanje usmjereno protiv odluka stranačkih organa, ili nečasnim djelima ili grubim postupcima krši Statut, programska načela i ciljeve Stranke te time šteti ugledu Stranke”.

Članak 19. istog dokumenta daje ovlasti Predsjedništvu SDP-a da takvog člana suspendira ili isključi iz stranke (odluka sestavlja na potvrđivanje  na prvoj narednoj sjednici Glavnog odbora). Sporni komentar na jednom portalu, koji je bio kap koja je prelila čašu članka 18. Statuta SDP-a nesumnjivo ispunjava sve te formalne uvjete.

Nema sumnje, nadalje, da je izbacivanje Aleksandre Kolarić iz SDP-a potpuno proporcionalan odgovor njenom “nuklearnom” napadu na praktički sva stranačka tijela. Bivša glasnogovornica Vlade Ivice Račana, naime, oslikala je trenutno stanje u SDP-u ovako: predsjednik stranke je potpuno iracionalan, u besmislenoj svađi sa cijelom zemljom i cijelim svijetom, te taksativno optužila za šutnju, suučesništvo i nedostatak političkog integriteta praktički cijeli vrh stranke; dakle, osim predsjednika, prozvala je i Klub zastupnika, sve članove vodstva SDP-a, ministre. Situaciju je, pa tako i sve svoje stranačke kolege, en passant, usporedila s Ivom Sanaderom i višegodišnjom šutnjom njegovih najbližih suradnika. Kritike politike Tomislava Karamaka zbog kojih je iz HDZ-a uklonjena Jadranka Kosor u odnosu na ovakve kvalifikacije i poziv na pobunu protiv “poludjelog” premijera, izgledaju dobronamjerne i konstruktivne.

Hodajući sukob interesa

Nema, nadalje, nikave sumnje da je posve opravdano sve javne istupe na Aleksandre Kolarić na temu Zorana Milanovića smatrati manjkom dobrog ukusa. Ona je u toj priči jednostavno hodajući sukob interesa. Jer, kao šefica Hrvatske udruge za odnose s javnošću, a koja okuplja PR agencije, itekako može biti zainteresirana strana pri kritici politike čovjeka koji je zabranio državnim institucijama rad s agencijama za odnose s javnošću (osim u posebnim okolnostima).

Ozbiljne hrpe kuna iz državnog proračuna time su ostale izvan domašaja tvrtki čiju udrugu Kolarić vodi i u svakoj njenoj kritici Milanovića, a bilo ih je poprilično posljednje dvije godine, o tome je trebalo voditi računa. Kao i o “političkom integritetu”, kad je već Kolarić uvela tu floskulu u priču, osobe koja iz takve pozicije udara po premijeru, ne osjećajući ni najmanju potrebu da svaki put naglasi vlastiti debeli potencijalni sukob interesa (a to zašto su joj domaći mediji često otvarali prostor u svojim prilozima tretirajući je kao “neovisnu analitičarku” posebna je i vrlo tužna priča).

Nema nikave sumnje ni u to da je u tekstu koji je isprovocirao predsjedništvo SDP-a na crveni karton stvarnost malo “uljepšana”, kako bi se lakše prodali vlastiti stavovi. Da, to jest uobičajeni PR alat, ali neistina je uvijek neistina – s ili bez atraktivne šminke. Naime, sjajno zvuči kako “građani, politički analitičari, predsjednik države, oporba, psiholozi, sociolozi, novinari, javno prisutni komentatori svih vrsta, Europska komisija, strani mediji, baš svi smatraju da je sukob s Europskom komisijom oko uhidbenog naloga besmislen”. Sjajno ako šefa svoje stranke želiš prikazati kao iracionalnog autokrata. Samo, što nije istina. Jer su Milanovića baš u sukobu s EK oko lex Perkovića javno podržali Obersnel, Komadina, Ranko Ostojić – samo u srijedu jutro, nekoliko sati prije objave njenog komentara.

O tome da je Vlada (dakle, i Milanović) oko izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (da, to je lex P.) pogriješio, ali i da je u pravu u pružanju otpora Europskoj komisiji, ovog ljeta je i u Novom listu objavljeno nekoliko komentara. Zadnji put kad sam provjerio, bili smo novinari, dakle, rečenica o tome da su “baš svi” u Hrvatskoj kontra Milanovićevog “besmislenog” sukoba, jednostavno je prijesna laž. A u Europi? Na dan objave komentara Aleksandre Kolarić, u domaćim medijima je Hannes Swoboda reakciju Europske komisije prema Hrvatskoj ocijenio – brzopletom. Je li i šef Kluba zastupnika socijaldemokrata u Europskom parlamentu spada pod definiciju – nitko. Vjerojatno – u svijetu udruga za odnose s javnošću. Stvarnost je ipak nešto drugo.

Crveni karton

Naposlijetku, i unatoč svemu, nema nikakve sumnje u to da je izbacivanje Aleksandre Kolarić potpuno neopravdan i taktički promašen potez vodstva SDP-a. U općem poretku stvari u stranci i političkoj javnosti Kolarić znači vrlo malo i izbacivanjem joj se dalo na težini koju, barem dosad, nije ni izbliza imala. Taktički bi bilo puno bolje, da ju se jednostavno pustilo da sama otplovi iz SDP-a, baš kao što je Ivica Račan napravio sa Zdravkom Tomcem.

No, Milanović nije Račan – što je uglavnom dobro, no politika zahtijeva i solidnu dozu strpljenja, kojeg je Milanovićev prethodnik imao u gotovo neshavtljivo velikim količinama. Milanović toga nema. U nikakvim količinama. Izbacivanje Kolarić, pritom, ima toksičan efekt na cjelokupnu političku javnost u Hrvatskoj. Ovo je, valja se podsjetiti, zemlja u kojoj su stranački lideri mali bogovi, praktički svi redom – od Karamarka do Lesara – i svaka kritika se shvaća kao akt krajnje nelojalnosti. Ovo je zemlja u kojoj jedna od osnovnih zadaća političara i politike, stoga, mora biti njegovanje unutarstranačke demokracije, jer reći za istu kako je “zakržljala biljka”, bilo bi nevjerojatno preuveličavanje – unutastranačka demokracija nije još ni proklijala.

Zato bi stranka koja je bez sumnje najdalje otišla u početku vlastite demokratizacije, dakle baš SDP, trebala imati daleko veću toleranciju na iščašene, uvredljive i neistinite kritike poput ove koja je stajala članske iskaznice predsjednicu Hrvatske udruge za odnose s javnošću.

Stoga je crveni karton, pa makar bio i odgovor na “nuklearni udar”, jednostavno, prekomjerno granatiranje Aleksandre Kolarić.