Nema nikakvih opasnosti za Hrvatsku, niti straha od sankcija. Ulazimo u Schengen. Nema sankcija. Nula. Nismo ptičji rezervat! Ali ni 24 sata nisu prošla od ovog nezaboravnog Milanovićevog ekspozea – koji implicira da naš politički vođa ima ozbiljan problem pri suočavanju sa zbiljom – uslijedio je hladan tuš.

Europska komisija i formalno je pokrenula proceduru protiv Hrvatske, a mjere – iako ih ministar Miljenić ne želi nazvati sankcijama – uključuju pojačan monitoring i suspenziju tzv. Schengen facility fonda, koji bi Hrvatsku trebao pripremiti za uvođenje schengenskog graničnog režima. 

  Komisija je jučer započela konzultacije sa zemljama članicama, koje imaju 10 radnih dana da daju svoje mišljenje. Milanović najavljuje da će pisati premijerima država kako bi im objasnio suštinu ovog spora, no od toga neće biti puno koristi, jer mišljenje država ne obvezuje Komisiju. 

  Jalovi i besmisleni spor tako je ušao u višu fazu, iako je točno da sankcije protiv Hrvatske još nisu uvedene. No bit će za deset dana, osim ako Hrvatska u tom roku hrvatski zakon ne uskladi s europskim pravnim redom. Kao što je u svega nekoliko dana, tri dana uoči ulaska u EU, Milanovićeva vlada promijenila zakon, ni povratak na staro ne bi trebao trajati dulje. 

  U sljedećih 10 dana, za vrijeme konzultacija o sankcijama protiv Hrvatske, vidjet će se ima li Hrvatska prijatelje u Europi ili je Milanović ostao sam. Ni najveće i najmoćnije članice Unije u EU ne mogu same, a kamoli male i nove članice poput Hrvatske.

Tako, naime, funkcionira EU. Za svako pitanje potrebna je suglasnost drugih članica. Takav je slučaj i s provedbom Europskog uhidbenog naloga u Hrvatskoj, iako je Milanović i jučer tvrdio kako to pitanje, koje je u našim »palanačkim okvirima« napuhano, u europskim okvirima »ne postoji«. 

Sigurno je, međutim, da je Hrvatska u ovaj spor ušla nepripremljena, posve nepromišljeno i naivno. Njezina slabašna diplomatska infrastruktura uopće nije bila spremna za eskalaciju spora, niti je uspjela državama članicama objasniti hrvatske pozicije.

Najgore je što je već samim izbijanjem spora Hrvatska svog glavnog europskog saveznika, Njemačku, najveću i najvažniju europsku zemlju, pretvorila u protivnika. 

  Iako će nas sada možda pokušati uvjeriti kako ulazak u schengensku zonu i nije najvažnija stvar na svijetu, te kako dodatni monitoring nećemo ni osjetiti, to nikako nije istina. Kada su prije godinu ili dvije povodom obljetnice proširenja Unije Europljane u jednom istraživanju upitali što smatraju najvećim postignućem ujedinjene Europe, najviše građana odgovorilo je: Europa bez granica.

Rušenje barijera između država i naroda nešto je što građani itekako osjećaju u svakodnevnom životu, a nije slučajno da je upravo ulazak u schengensku zonu Milanovićeva vlada proklamirala kao glavni nacionalni cilj nakon ulaska u EU.

 Tek ulaskom u Schengen, naime, integracija Hrvatske u EU bit će potpuna. No to je za Hrvatsku nedostižan cilj sve dotle dok ne povrati povjerenje ostalih članica (Bugarska i Rumunjska šest su godina u EU, ali zbog protivljenja Njemačke i Nizozemske još nisu članice schengenske zone), jer upravo na tome i počiva schengenski operativni sustav. 

Ako tome dodamo i prijeteći »pojačani monitoring«, kojim bi se Hrvatska i formalno pridružila Bugarskoj i Rumunjskoj, dilema pred kojom je Hrvatska ne može biti jasnija: članstvo sa svim benefitima i obvezama ili Hrvatska ne kao drugorazredna nego kao trećerazredna članica, u europskoj magarećoj klupi? Ili ptičjem rezervatu? 

  Na potezu je Milanović. Ima 10 dana.