Odzvonilo je onoj poznatoj rečenici; dvadeset godina gradim kuću i sada je konačno gotova! Svi oni koji su se spremali rastakati državu višedesetljetnim programom sklapanja krova nad glavom, mogu unaprijed odustati od svojih mračnih planova. Svjetlo nad ovom napaćenom zemljom konačno je upalila ministrica graditeljstva Ana Mrak Taritaš koja je odlučila da svi oni diverzanti, protuhe i huligani koji na svoje kuće ne stavljaju fasadu, imaju državi na ime duševnih boli platiti svaki mjesec tri tisuće kuna odštete. 

   Opće je poznato da ljudi ne stavljaju fasade na svoje kuće iz čiste zlobe i obijesti, kako bi trošili što više energije i nagrđivali inače idealni gradski ili seoski okoliš. Godinama maltretiraju svoje sugrađane i državne vlasti, zlurado se veseleći mukama urbanista i planera naših lijepih gradova, te ostavljaju gole zidove rugoba koje su sagradili najčešće svojim rukama i uz pomoć rodbine i prijatelja. 

   Prozirne isprike da nemaju novca, da su za gologuzu kuću izdvojili i posljednju kunu kako bi im djeca imala kakav-takav krov nad glavom, nikoga neće uvjeriti, a njihove lažne suze samo će povećati odlučnost ministrice da odriješe kesu. 

   – Ako nemate za fasadu, ne trebaju vam ni zidovi, pa ni krov. Ako pada kiša, kupite kišobran. Bolje da vam gologuza budu djeca, nego zidovi. Lovu na sunce – poručuju iz Ministarstva graditeljstva, nastavljajući svijetle tradicije najpoznatijih hrvatskih velikana i narodnih tribuna poput Franje Tahija i Jovana Stanisavljevića Čaruge. 

   Kakvom je zločinu i kriminalu ministrica Mrak odlučila stati na kraj vidi se i po dosad nezapamćenoj kazni, zapravo blagotvornoj donaciji koju bi bezfasadna obitelj morala platiti državi – tri tisuće kuna mjesečno za kuću bez fasade i uređenog dvorišta. O kakvom je zlu riječ najjasnije će biti ako ovu kaznu (a zapravo vladinu milost), usporedimo s kaznama za neke druge prekršaje. 

   1. Tri tisuće kuna platit će primjerice onaj tko pijan vozi središtem grada, 30 kilometara na sat brže od ograničenja, a pritom prođe kroz crveno svjetlo. 

   2. Tri tisuće kuna platit će i onaj tko bez vozačke dozvole i s lažnim registarskim tablicama pobjegne policiji nakon što je vozio u suprotnom smjeru. 

   Kakav je moralni i građanski profil investitora s kućom bez fasade vidi se lijepo i u ovim zakonskim odredbama. 

   – Onaj tko dozvoli da se u njegovom stanu ili kući (koja ima fasadu), obavlja prostitucija i kockanje, povremeno se i sam prostituira, a u slobodno vrijeme izmišlja i širi lažne vijesti koje uznemiruju građane, platit će 600 kn! (fali nam još 2.400 do bezfasadne kazne). Idemo dalje. 

   Da bi došao do kazne od tri tisuće kuna taj lažljivi makro i prostitutak, morao bi se još na javnom mjestu potući, zatim vrijeđati policiju, poderati zastavu i razbiti tablu s oznakom državne institucije (sic), zatim, naš bi se junak nakon svega toga morao dobro nadrogirati, tako drogiran nagovoriti dijete da razbije nečiji prozor, a kad sazna da je prostituiranjem dobio AIDS, odbiti liječenje. (Vidi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira).

    Hrvat, katolik, Bosanac  

  Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske na čelu s agilnom Darijom Krstičević (na slici), potrudio se objasniti susjednim nam sunarodnjacima zašto trebaju izaći na popis stanovništva u BiH i kako se uopće trebaju izjasniti, jer pretpostavljaju u Uredu, da Hrvati iz BiH niti znaju što su, niti znaju što je popis, niti im je poznato zbog čega se sve to skupa čini. Evo dijaloga kojeg je objavio Državni ured. 

  1. Imam i hrvatsko i bosanskohercegovačko državljanstvo. No, kad me pitaju što sam po nacionalnosti kažem – Hrvat iz Srednje Bosne. Vjernik sam – kršćanin. Kako da se izjasnim na pitanja 24., 25. I 26.? Ured na pitanje odgovara i poučava; 

   Pri popisu u tiskanici (P1) jasno i pojedinačno izjasnite se da ste:

   Po nacionalnosti Hrvat (pitanje broj 24.),

   Po vjeroispovijesti katolik (pitanje broj 25.)

   Da govorite hrvatskim jezikom (pitanje broj 26.)

   Iako biste pomislili da je time riješena najveća enigma (kako se Hrvati iz BiH trebaju osjećati i izjašnjavati), problem je puno teži. Koliko je još pitanja koja muče Hrvate iz BiH, te ih se jedva i usuđuju postaviti. Evo nekoliko slučajeva koje bi Državni ured svakako trebao riješiti i pojasniti. 

  2. Nije mi jasno što da upišem u rubriku »ime«. U matičnom uredu mi je upisano Ilija (po djedu), krsno ime mi je Jozo (po kumu), a svi me zovu Ćufta (po najdražem jelu). U osobnoj mi pišu sva tri imena. Što da radim? 

   U rubriku »ime« najsigurnije je upisati sljedeća imena:

   – Kristijan, Anto, Franjo, Ivan, Marko, Luka i Matija. Za ženske osobe koristiti ženske oblike istih imena, ali nije nužno.

  3. Hrvat sam iz Posavine i oženjen pravoslavkom. Ako popisivač dođe a moje supruge nema kod kuće jer se zapričala na kafi sa susjedom, smijem li dati podatke u njeno ime i što da kažem?

   – Obavezno morate dati podatke i za svoju suprugu, osobito ako je nema u kući. Odgovore pogledajte pod pitanjem broj 1.

  4. Javljam se iz Jagomira, Sarajevo. Prošao sam sa svojim suborcima najteže borbe, ipak najviše me pogodila bitka kod Borodina, a ni Leipzig mi nije lako pao. Trenutno se oporavljam na Elbi i spremam za izlazak. Što mi je činiti?

   – Proučavajući vaš slučaj zaključili smo da ste vi Napoleon Bonaparte, rođen na Korzici 15. kolovoza 1769. godine, općina Ajaccio. Po narodnosti ste Francuz, pa se trebate javiti francuskom veleposlanstvu u Sarajevu koje će vam objasniti što vam je dalje činiti. 

  5. Moj rahmetli babo do 1971. se pisao kao Hrvat-musliman. Mogu li sad i ja biti Hrvat-musliman i hoću li onda dobiti hrvatski pasoš pa da mogu otići u Hamburg?

   – Ne razumijemo pitanje. Pozdravite babu. I didu.