Sve je u državi Hrvatskoj sjajno, bolje ne može biti. Doduše na jednoj načelnoj razini, čisto deklarativnoj u bespućima hrvatske politike, koja dugoročne strategije, plana razvoja i upravljanja nikada nije imala tko god bio na vlasti. U ove 23 godine hrvatske neovisnosti uvijek su se vukli sjajni potezi u upravljanju državnom imovinom i tvrtkama. A onda bi se u pravilu protokom vremena pretvarali u katastrofu. 

  Kad je davno još Račanova Vlada kretala u privatizaciju Ine tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić prezentirao je to kao sjajnu odluku, ugovor ocrtavao sigurnim, jer su hrvatski interesi njime zaštićeni do najmanjeg detalja. Ionako je to bilo samo 25 posto dionica. Onda je Sanaderova Vlada prodala još malo dionica Ine Mađarima. Naravno, i HDZ-u je tada to bio jedan čudesno dobar potez, iako su upravljačka prava postupno izgubljena, pa hrvatski predstavnici u Upravi i Nadzornom odboru Ine više nisu mogli ozbiljno utjecati niti na farbanje benzinskih crpki, a kamoli na neke važnije poslovne poteze. Još je bolju ideju imala HDZ-ova Vlada s ugovorom o izdvajanju plinskog biznisa iz 2009. godine, barem se tako tada prezentirala ova ideja. I zvučalo je uvjerljivo, argumentirano, kao jedan jako dobar posao. Samo da bi jučer Slavko Linić i Branko Grčić priznali kako ih muči moguća tužba MOL-a vrijedna nekoliko milijardi kuna, jer država nije preuzela Inino plinsko poslovanje na koje se obvezala. I inače je taj divni posao prodaje Ine Molu doveo do pada proizvodnje nafte i plina, pada prerade u hrvatskim rafinerijama i zaustavljanja njihove modernizacije. Desetak godina kasnije prodaja Ine prijeti katastrofom, iako nema važnijeg hrvatskog političara, koji tijekom tih deset godina, taj posao nije nazivao sjajnim. 

 Bilo je tih sjajnih poslova još, kamo sreće da je Ina jedina. Primjerice, privatizacija gotovo svih banaka nakon sanacije državnim novcem u devedesetima. Privatizacija HT-a, koja se Deutsche Telekomu isplatila nakon par godina kroz milijunske dividende. Privatizacija Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke… Ah da, to tek slijedi. Logično, što drugo nego nastaviti niz sjajnih poslova? Nakon što je jučer Slavko Linić otkrio zabrinjavajuću i poraznu istinu o rastu državnog deficita, zbog kojeg je realan scenarij uvođenja nadzora i protektorata od strane EU-a, jasno je da treba nastaviti prodavati. I rezati, socijalu, zdravstvo, mirovine i ostalo po preporuci ekonomskih vizionara iz EU-a. Naravno da njima nije važno što se danas na tržištu za CO i HPB može dobiti knjigovodstvena vrijednost tih tvrtki na razini vrijednosti njihovih nekretnina. To će naša Vlada znati prezentirati kao dobar posao. Linić i Grčić će nam to objasniti, a premijer Milanović poduprijeti vodeći se vječitim argumentom zaduženosti države, koja se mora staviti pod kontrolu. Unatoč tome što svi izračuni pokazuju kako se nakon prodaje tih dviju tvrtki ništa značajno neće postići u saniranju duga. 

 Da ne treba imati iluzija o strateškim partnerima kojima će od brzinskog profita biti važnije širenje biznisa i dugoročna ulaganja u razvoj CO-a i HPB-a najbolje svjedoči primjer Ine. A paradoks svoje vrste ostaje u spoznaji da su sve naše vlade u ovih dvadesetak godina bile pune stručnjaka s vizijom i sjajnim idejama. Tako je i danas. Jest da pozitivnih rezultata nema, ali barem svakog dana iznova možemo otkrivati odgovor na sasvim jednostavno pitanje. Pošto Hrvatska? Roba s greškom, pa je takav i skonto. Sve veći i veći.