Ćirilica u Vukovaru jest najvažnija, jer su ljudska prava uvijek najvažnija. Ne stoji nijedan od argumenata koje mjesecima slušamo – od najčešćeg, da je ekonomija važnija od tamo nekih ćiriličnih ploča, preko onoga da za dvojezičnost nema još uvjeta, do onoga da treba pregovarati o provođenju manjinskih prava. O pravima, naime, »pregovara« se samo u režimima; demokratske zemlje provođenje prava podrazumijevaju. U tome i jest razlika demokratskih poredaka od voluntarističko-populističkih režima, u kakav desnica ovu zemlju oduvijek želi pretvoriti. Bit režima i jest u tome da oni o pravima uvijek – pregovaraju. Vlasti malo daju, pa malo uskraćuju, ali uvijek moć samovoljno odlučuje o nemoćnima. Tako bi htjeli i protivnici dvojezičnosti u Vukovaru: emocije pretvoriti u kriterij provođenja zakona. Nema ničega opasnijeg od toga. Jer kada većina, a ne zakon, odlučuje o manjini; kada moć, a ne zakon, odlučuje o nemoćnima, tada pravde nema ni za koga. Zakoni i postoje zato da emocije vladaju što manje. To može biti bolno onima kojima se provođenje zakona ne sviđa, ali demokracija ne idealizira, kao što to čine režimi – ona tek nastoji izjednačiti šanse, svjesna da su jednake šanse najviši stupanj kolektivne pravde koji društvo uopće može ponuditi. 

  Jer, i Srbi u Vukovaru imaju ratna sjećanja. Pretpostavljamo li da su svi vukovarski Srbi zločinci? Ako ne, tada sugrađanima moramo dopustiti pravo na sjećanje, traumu i identitet. Ne mislimo ovdje samo na onih dvadesetak vukovarskih Srba nestalih i ubijenih u ljeto 1991, kada je gradom vladao Tomislav Merčep. Jesmo li ikada doznali koliko je Srba u Vukovaru sa strahom i gađenjem dočekalo srpske napadače, i koliko ih je do dana danas ostalo u gradu, sa samo jednom željom: živjeti mirno i sigurno? A jesmo li ikada branitelje Srbe pitali žele li pisati ćirilicom i govoriti srpski? Imaju li Srbi u Vukovaru uopće pravo željeti pisati ćirilicom? Imaju li pravo željeti govoriti srpski? Priznaje li Hrvatska postojanje nacionalnih manjina? Jamči li im zakonom pravo na dvojezičnost? Provodi li ga drugdje? Protivnicima valja objasniti: protivljenjem ćirilici, odbacujete ono najvrednije u obrani Vukovara – obranu višenacionalnog, višekulturalnog, tolerantnog grada. Tko u Vukovaru ne želi ćirilicu, ne želi ni Srbe. Čak i to može biti legitiman politički stav, ako se ne provodi silom – ali tada ga valja otvoreno reći. 

  Zato vlast ima pravo kada ne odustaje. Ćirilične ploče u Vukovaru treba postaviti, i čuvati ih dok se ljudi ne naviknu. Idealnih situacija nema, naročito ne u sredinama koje su propatile tolike nezaslužene boli. Ali provođenje prava svih ljudi, i poštovanje svih zakona, jedino je jamstvo da se patnje neće ponoviti. Mnogi Vukovarci, među njima i oni koji su najviše trpjeli, itekako to razumiju. Željko Sabo i Predrag Matić Fred najistaknutiji su među njima; njima je istodobno i najteže. I zato ne pretjerujemo kada kažemo da Fred i Sabo, zajedno sa svojima dolje na Dunavu, opet danas brane dostojanstvo hrvatske Europe.