Već tjednima se u Hrvatskoj bavimo Josipom Perkovićem, jugoslavenskim, a potom hrvatskim obavještajcem.

Već tjednima pišemo o pritiscima iz Europe usmjerenim na izmjenu zakona koja bi mogla (ali neće!) rezultirati izručenjem ovog čovjeka njemačkom pravosuđu, e kako bi mu se sudilo zbog organizacije ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića.

U Josipu Perkoviću dobili smo sliku mračnog komunističkog likvidatora, uz koju se redovito vežu storije o mračnom jugoslavenskom totalitarističkom režimu, koji je ubijao ljude kao zečeve. Međutim, jedan dio Perkovićevog života mediji uglavnom zaobilaze u vrlo širokom luku.

 Što se iza njih krije? 

Tu priliku su i iskoristili. Neki od njih danas su noseći stupovi našeg društva. Novac zarađen na taj način oni će kasnije uložiti u kupnju tvornica, koje su ih uglavnom zanimale tek da bi iz njih na brzinu izvukli što se izvući može. Radnike su pritom bez kompleksa bacali na ulicu.

Njihovi džepovi bili su sve puniji, a naši – sve prazniji. Josip Perković poznaje te ljude i njihove rane radove. Njihova imena nalaze se u njegovoj crnoj knjižici. 

  Na dužnostima koje je u mladoj Hrvatskoj obnašao nakon epizode s nabavkom naoružanja Josip Perković imao je izuzetan pregled igre. U njegovoj crnoj knjižici, valja stoga pretpostaviti, ne nalaze se samo heroji pretvorbe uglednika iz niže i srednje klase u sloj visokog društva. 

  Posve je izvjesno da se tamo mogu naći i priče o kojima Hrvatska danas šuti baš kako je Jugoslavija nekoć šutjela o ubojstvu Stjepana Đurekovića. Priče su to o političkim ubojstvima iz Tuđmanovog vremena, koje smo najprije pospremili pod tepih pa na putu prema svijetloj budućnosti u potpunosti na njih zaboravili.

Priče su to o mučenjima i ubojstvima srpskih civila, o kojima sve ove godine govorimo samo kad nas netko sa strane na to prisili.

 Savjest mnogih istaknutih članova našeg društva crna je kao katran, a boljku što je nečista savjest može proizvesti ublažavaju milijunski iznosi na njihovim računima u inozemnim i domaćim bankama.

Oni su najuporniji Perkovićevi zaštitnici, jer štiteći Perkovića ti ljudi štite sebe. U pojedinim našim medijima ovih dana čitatelji su se imali priliku upoznati s tezama koje upućuju da Perkovića Hrvatska nipošto ne smije izručiti, jer, upozoravaju, niti jedna država ne bi izručila čovjeka upućenog u toliki broj državnih tajni.

U pitanju je, međutim, tek jeftin spin. Tajne s kojima je Perković upoznat možda jesu državne, ali s njihovim otkrivanjem Hrvatska ne bi ništa izgubila. Naprotiv, stanovnici ove zemlje napokon bi dobili dio zatajene istine o mračnoj prošlosti i aktualnim šampionima gospodarske i političke izvrsnosti.

Ostaje, dakako, otvoreno pitanje želi li se većina hrvatskih građana s tom istinom danas suočiti. Izvjesno je tek da bi nakon potpunog uvida u crnu bilježnicu Josipa Perkovića građani hrvatskih gradova tri puta morali promisliti prije nego na svojim glavnim trgovima podignu novi spomenik Franji Tuđmanu.